Poticaji daljnjem razvoju prakse socijalnog rada

Božica Galić

Centar za socijalnu skrb Osijek 

Teret profesionalne odgovornosti  

Posljednja dva desetljeća društvo karakteriziraju promjene u ekonomskom, političkom i društvenom smislu. Dolazi do promjena u odnosima kroz naglašavanje osobnih potreba i osobne odgovornosti za njihovo zadovoljavanje. Od socijalne skrbi i socijalnog radnika u centru za socijalnu skrb se očekuje da u okviru svojih zadaća koje su definirane javnim ovlastima izabere tretman kojim će riješiti problem pojedinca i obitelji u situacijama kada su mogućnosti drugih institucija u radu s klijentom iskorištene ili kada ne postoje indikacije za njihovo djelovanje.Djelujemo u neadekvatnim institucionalnim uvjetima s nedostatkom ljudskog potencijala, nedovoljno motivirani za pronalaženje novih načina rješavanja problema jer su ti putovi uglavnom vezani za materijalne i kadrovske potencijale. Osobna odgovornost socijalnog radnika za vrstu, oblik i ishod tretmana isprepleće se sa zadacima drugih stručnjaka i institucija , a sustav nije dostigao adekvatnu razinu povezanosti. Odgovorni smo za određivanje prestanka tretmana, tj. za trenutak kada ćemo klijenta prepustiti vlastitim resursima.

U javnosti smo odgovorni za ishod ako dođe do krizne situacije jer se u medijima stvara slika o socijalnim radnicima kao moćnim birokratima, bešćutnim ljudima koji odlučuju o tuđim životima. Tako se šalje poruka javnosti da su za sve propuste krive institucije, društvo, a pojedinac je oslobođen osobne odgovornosti za odluke u svom životu.

A mi ne možemo objasniti, ne možemo se braniti zbog obveze čuvanja profesionalne tajne s kojom javnost nije dovoljno upoznata. Odgovorni smo prema državnim tijelima od kojih često ne dobivamo ni podršku ni razumijevanje. Sve složeniji slučajevi zahtijevaju više vremena i stručnog znanja, a zbog preopterećenosti brojem klijenata u stalnom smo strahu da će se dogoditi pogreška.

PRIJEDLOZI SMJERNICA ZA DJELOVANJE:

-         poboljšanje kadrovskih i materijalnih resursa u socijalnoj skrbi

-         multidisciplinarni pristup u radu, povezanost stručnjaka, institucija i civilnog društva

-         permanentno osobno profesionalno usavršavanje  (uvođenje supervizije u socijalni  rad)

-         djelovanje na upoznavanju javnosti sa obvezom čuvanja profesionalne tajne

      (davanje izjava u javnosti putem glasnogovornika)

-         osvijestiti potencijalne rizike u tijeku tretmana i nakon završenog procesa ____________________________________________________________________

Vlasta Grgec-Petroci

Obiteljski centar grada Zagreba 

Cjeloživotno obrazovanje – profesionalna odgovornost i razvijanje osobne kompetencije 

Obrazovanje: nasušna utopija

Jacques Delors 

Brzina društvenih, ekonomskih i tehnoloških promjena kao i količina postojećeg stručnog znanja i informacija dovela je do naglašavanja važnosti cjeloživotnog učenja, posebice onog dijela koji se naziva kontinuiranim profesionalnim obrazovanjem. Cjeloživotno učenje definira se kao „sve vrste učenja tokom odrasle dobi s ciljem unapređenja znanja, vještina, kompetencija u okviru osobnog, građanskog, društvenog ili profesionalnog djelovanja pojedinca“ (Memorandum Europske komisije iz 2000. godine). Brzim razvojem novih tehnologija mijenjaju se i radni, društveni i obiteljski odnosi. Sve složeniji slučajevi, rad s obiteljima i pojedincima izloženim različitim nepovoljnim rizičnim činiteljima (izloženost obiteljskom nasilju, zlostavljanju i zanemarivanju te vršnjačkom nasilju) i preplavljenost brojem korisnika nameću socijalnim radnicima sve složenije profesionalne i ljudske zahtjeve te  proširuju odgovornosti profesionalnog djelovanja. U procesu prilagođavanja sve bržim promjenama od socijalnih radnika se očekuje da kroz proces trajnog učenja stječu nova teorijska i iskustvena znanja i vještine te specijalizirana znanja u užim područjima kako bi se mogli nositi s novim situacijama koje se javljaju na radnom mjestu i u privatnom životu.

Autorica ističe značaj cjeloživotnog  učenja kao trajnog procesa kojim socijalni radnici šire i prilagođavaju svoja znanja i umijeća, sposobnost prosuđivanja i djelovanja. To znači da njihovo obrazovanje  ne završava završetkom temeljnog obrazovanja u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Proces kontinuiranog profesionalnog obrazovanja kao i potreba za kontinuiranim usavršavanjem ima temeljnu ulogu u osobnom i u društvenom razvitku i predstavlja profesionalnu odgovornost, mogućnost unapređenja resursa i stjecanje osobne kompetencije.

____________________________________________________________________ 

Daniela Šincek

Silvija Ručević

Sveučilište J.J. Strossmayer, Filozofski fakultet

Katedra za psihologiju, Osijek

Marina Ajduković

Studijski centar socijalnog rada

Pravni fakultet, Zagreb 

Rasprostranjenost različitih oblika devijantnog i delinkventnog ponašanja mladih 

U okviru šireg projekta konstrukcije upitnika Samoiskaz devijantnog i delinkventnog ponašanja mladih prikupljeni su podaci na velikom uzorku (N=1422) osječkih i zagrebačkih učenika osnovnih i srednjih škola. Faktorskom analizom upitnika dobiveno je sljedećih sedam faktora: a) devijantna ponašanja, b) nepoželjna normativna ponašanja, c) rizična spolna ponašanja, d) korištenje ili zlouporaba psihoaktivnih tvari, e) nasilnička ponašanja u bliskim odnosima, f) krađa, provale, razbojništvo i g) suicidalna i autoagresivna ponašanja. Pokazalo se da su najraširenija nepoželjna normativna ponašanja (koja uključuju ponašanja kao što je bježanje iz škole ili opijanje pivom ili alkoholnim pićima), dok su najmanje prisutna ponašanja opisna faktorom krađa, provale, razbojništvo. Za svaki pojedini faktor biti će prikazana distribucija čestine ponašanja koja ga određuju. Usporedit će se raširenost pojedinih ponašanja na osječkom i na zagrebačkom poduzorku. Podaci će se komentirati u vidu planiranja ciljanih preventivnih aktivnosti.

____________________________________________________________________ 

Petar Škrmeta

Centar za socijalnu skrb Split

Hrvatska udruga socijalnih radnika Splitsko-dalmatinske županije 

Kvaliteta i kompetencija u međunarodnoj praksi socijalnog rada 

Cilj izlaganja je osvrnuti se na pet područja kompetencije u međunarodnoj praksi socijalnog rada, gdje je autor15 godina radio kao viši klinički socijalni radnik, te to iskustvo povezati s trogodišnjom praksom socijalnog rada na Odjelu socijalne skrbi u Centru za socijalnu skrb Split. Kompetencije u socijalnom radu se očituju kroz praksu socijalnog rada na radnom mjestu sa namjerom osmišljavanja, formuliranja i definiranja «dobre» prakse socijalnog rada te  znanja, vještina i vrijednosti koje zajedno čine praksu socijalnog rada.

Praktični socijalni rad može se podijeliti na pet područja: 1. rad s pojedincem, obiteljima, grupama i zajednicom, 2. rad u okviru sustava (javni, privatni, nevladin i međunarodni), 3. administracija i upravljanje u socijalnom radu, 4. profesionalna praksa i supervizija u socijalnom radu, 5. istraživanje u socijalnom radu i procjena kvalitete profesionalnog socijalnog rada. Različita radna mjesta i specijalizirana polja rada traže različite kompetencije  i drugačija mjerila «dobre» prakse. Autor će odgovoriti na sljedeća pitanja: 1. Što smatramo područjem rada u praksi socijalnog rada?, 2. Koje su zajedničke aktivnosti socijalnog rada?, 3. Koje aktivnosti čine posebna područja socijalnog rada ?, 4. Kako osmisliti «dobru» praksu socijalnog rada u Hrvatskoj? Autor će ujedno predstaviti rezultate Upitnika istraživanja zadovoljstva klijenata (potrošača usluga) Odjela socijalne skrbi  u Centru za socijalnu skrb Split.