Plenarna predavanja

Kristina Urbanc

Studijski centar socijalnog radaPravni fakultet u Zagrebu 

Uključivanje i osnaživanje – implikacije za učenje i podučavanje u socijalnom radu 

U izlaganju će biti riječi o konceptima osnaživanja i uključivanja koji postupno postaju središnje teme u praksi i teoriji socijalnog rada

Raditi i misliti po principima osnaživanja i uključivanja s aspekta suvremenog socijalnog rada za socijalne radnike znači uplesti se u «mrežu» procesa, kompleksnih susreta, osobnih kontakata, suosjećanja, podrške, patnje, neizvjesnosti, pregovaranja, zagovaranja, straha, ali prije svega to znači neprestano istraživati. Istraživanje je danas više nego ikada prisutno u životima socijalnih radnika, bez obzira na to bave li se socijalnim radom u praksi, teoriji, istraživanju ili podučavanju.

Istražujemo kako s našim korisnicima, studentima ili pak suradnicima u timu ostati «sada i ovdje», kako istražiti prošlost da bismo u njoj pronašli izvore osnaživanja, kako istražiti sadašnjost i ostati u njoj te kako istražiti i budućnost i temeljiti je na snagama prošlosti i potrebama sadašnjosti. Ostati u sadašnjosti, imati na umu pozitivna, osnažujuća iskustva iz prošlosti i planirati na temelju toga budućnost čini se kompliciranim, katkada nemogućim zadatkom, prije svega, vremenski zahtjevnim, a vrijeme je nešto što je u socijalnom radu, i suvremenom životu općenito, postalo veoma dragocjeno.

To je razlog više da ga ne trošimo na «uvjeravanje», «nagovaranje», «dokazivanje» kako smo u pravu i kako je naše dragocjeno vrijeme u radu s korisnicima, studentima ili suradnicima vrijedno jedino «naše istine». Koncept uključivanja i osnaživanja prije svega zahtijevaju uvažavanje iskustva i kompetentnosti sugovornika u procesu istraživanja načina pomaganja, načina učenja i načina podučavanja.

__________________________________________________________________

Gordana Daniel

SOS-Dječje selo Lekenik

Zvonko Kovačić

Centar za socijalnu skrb Daruvar 

Važnost cjeloživotnog učenja u profesionalnom i osobnom razvoju socijalnog radnika 

U suvremenom društvu, koje se ubrzano razvija i globalizira, koncept cjeloživotnog učenja postaje neizostavna potreba socijalnog radnika ako želi sačuvati dignitet i razvijati svoju osobnu profesionalnu praksu i profesiju koju predstavlja. U slučaju takvog pristupa bit će na dobitku i na profesionalnoj i na osobnoj razini (primjer: iskustva polaznika edukacije iz supervizije psihosocijalnog rada). U slučaju izbjegavanja implementacije takvog pristupa u svojoj praksi (iz bilo kojih razloga ili pobuda) socijalni radnik se ustvari opredjeljuje za marginalizaciju svoje profesije koja se na taj način pretvara u «potrčka» drugih srodnih profesija, odnosno disciplina među kojima koegzistira (psihologija, medicina, pravo, pedagogija i slično).

Tradicionalni pristup obrazovanju po modelu «učim dok ne steknem diplomu koja će mi osigurati posao i mirovinu», zbog svoje statičnosti i ograničenosti u pristupu znanju, više ne osigurava kvalitetu koja se od profesionalaca traži. Dakle, ugrožavanja svoje vlastite profesionalne opstojnosti odnosno zanemarivanja svojeg razvoja, socijalni radnik se treba opredjeliti za usvajanje kompetencija za cjeloživotno učenje. To, osim toga, nameće potrebu da socijalni radnik provjeri ima li u sebi autentičnu opredijeljenost za profesiju kojoj pripada, kako bi bio siguran u smisao svoje profesionalne misije i kako bi stekao snage za vlastito cjeloživotno učenje.

Dobiti cjeloživotnog učenja odražavaju se na nekoliko područja: razvoju sposobnosti, osobnom razvoju, širenju stručnih i općih znanja, poboljšavanju stručnih kvalifikacija i podizanju kompetentnosti, što u konačnici dovodi do promjene stavova ili ponašanja, kako na osobnoj, tako i na profesionalnoj razini.

Cjeloživotno učenje jedno je od bitnih elemenata pripreme za ulazak u društvo znanja i kao takvo postaje nužnost za daljnji razvoj i napredak struke. Istovremeno ono predstavlja izazov za socijalnog radnika kojem je cilj osobni i profesionalni napredak usmjeren izgradnji sebe kao samosvjesne i proaktivne osobe, kompetentnog stručnjaka motiviranog za kontinuirano jačanje svojih resursa i potencijala, izgrađenog profesionalnog indentiteta i jasno spoznate odgovornosti u obnašanju svoje profesionalne uloge koja sve više širi svoje granice.

___________________________________________________________________

Gabi Čačinovič Vogrinčič

Fakulteta za socialno delo Univerze v Ljubljani, Ljubljana, Slovenija 

Uspostavljanje suradnog odnosa i osobnog kontakta u socijalnom radu 

U izlaganju će biti riječi o uspostavljanju, održavanju i razvijanju suradnog odnosa u socijalnom radu te pojedinih elemenata koji sačinjavaju taj odnos. Rješavanje kompleksnih socijalnih problema počinje kada socijalni radnik ili socijalna radnica uspostave sudjelovanje s korisnikom. Stoga suradni odnos definira korisnika i socijalnog radnika kao suradnike u zajedničkom projektu te oni imaju zadatak da sustvaraju udjele u rješenju.

Suradni odnos je dobar i upotrebljiv opis odnosa pomaganja u socijalnom radu koji omogućava da socijalna radnica i korisnik uspostave proces pomoći u skladu sa suvremenim paradigmatskim promjenama. Takav odnos omogućava i olakšava proces pomaganja jer je upravo razgovor način da se pomoć istražuje i sustvara. U procesu pomaganja socijalni radnik i korisnik su sugovornici. U razgovoru se istražuju i suostvaruju promjene, pomaci. Razgovor omogućava susret ljudi s različitim osobnim povijestima, iskustvima, kompetentnostima koji suostvaruju svoje sudjelovanje u rješenju. U razgovoru se tako stječe važno iskustvo poštovanja i osobnog dostojanstva. Stoga razgovor i sudjelovanje imaju poseban značaj u socijalnom radu; oni su usmjereni na sustvaranje rješenja tako da osobe koje sudjeluju u problemu sudjeluju i određuju svoju uključenost u rješenje tog problema.