Kompetencije i izazovi socijalnog rada u zdravstvu
Ivana Pražetina
Uloga socijalnih radnika na području zaštite mentalnog zdravlja u zdravstvu
Izlaganjem će se prikazati rezultati istraživanja kojim se željelo dobiti uvid u ulogu, kompetencije i položaj socijalnih radnika koji rade na području zaštite mentalnog zdravlja u zdravstvu. Podaci su prikupljeni od socijalnih radnica (N=7) koje rade na području zaštite mentalnog zdravlja u zdravstvu na području Zagreba terenskim polustrukturiranim intervjuom od pet pitanja. Empirijska građa obrađena je kvalitativnom analizom. U svrhu organiziranja prikupljenih podataka korišten je postupak otvorenog kodiranja: a) pripisivanje pojmova empirijskoj građi, b) pridruživanje srodnih pojmova u kategorije i c) analiza značenja pojmova i kategorija.
Analiza dobivenih podataka pokazala je da:
- uz ulogu socijalnih radnika na području zaštite mentalnog zdravlja socijalne radnice vežu zadatke socijalnog rada, rad u timu, profesionalne vrijednosti te svoju interakciju s drugim strukama,
- su uz kompetencije socijalnih radnika na području zaštite mentalnog zdravlja ispitanice izdvojile osobni doživljaj kompetencija, intrinzičnu motivaciju, suradnički odnos te profesionalne kvalifikacije,
- su poteškoće u radu marginaliziran položaj socijalnih radnika, suodgovornost kolega u radu te nejasno određen djelokrug rada. U njihovom prevladavanju važna je pozitivna profesionalna identifikacija socijalnih radnika te kolegijalnost,
- se promjene u zdravstvu vezuju uz odnos prema nezdravstvenim djelatnicima, obim posla, reformu zdravstva te osobno doživljavanje promjena, te da se
- preporuke za unapređenje struke odnose na potrebu definiranja statusa struke te priznavanje mogućnosti samostalnog rada, na potrebu za češćom razmjenom iskustava s kolegama socijalnim radnicima, na potrebu osobnog razvoja te na unapređenje studija socijalnog rada.Iz dobivenih rezultata bit će predstavljen model odnosa među kategorijama koji otvara nova područja u istraživanju ove teme.
____________________________________________________________________
Dubravka Lacković
Psihijatrijska bolnica «Sveti Ivan» Jankomir, Zagreb
Kvaliteta rada socijalnog radnika u psihijatrijskoj bolnici – teorija i praksa
Opća deklaracija o pravima čovjeka kaže: «Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stan, liječničku njegu i potrebne usluge kao i pravo na osiguranje za slučaj nezaposlenosti, udovištva, starosti ili drugog pomanjkanja sredstava za život u prilikama koje su izvan njegove moći.»
Socijalni radnik je, kao član stručnog tima, uključen u cjelokupan tijek liječenja i rehabilitacije pacijenta, posrednik je između bolnice i socijalne sredine iz koje pacijent dolazi i u koju se vraća.
Cilj liječenja je što brži oporavak i povratak pacijenta u socijalnu sredinu uz odgovarajuće socijalno funkcioniranje i poboljšanje kvalitete života.
Ako se rukovodimo Deklaracijom o pravima čovjeka, uz punu suradnju pacijenta, njegove obitelji i adekvatnih institucija, kvaliteta rada socijalnog radnika uglavnom nije upitna.
Teoretski sve funkcionira, no zanima nas kako to izgleda u praksi. Svjedoci smo da nas kao struku javnost često proziva te da profesionalnost i kvalitetu našeg rada procjenjuju drugi. Nerijetko smo u zamci i pitamo se kako postupiti, koje su nam kompetencije, jer postoji niz otežavajućih okolnosti koje determiniraju kvalitetu naše intervencije. To su najčešće odsutstvo suradnje pacijenta, obitelji i adekvatnih institucija.
Primjer prepreke je psihotičan pacijent koji odbija bilo koji oblik suradnje, a često je paranoidan u vezi sa svima koji mu žele pomoći. Sljedeća je prepreka obitelj pacijenta koja ne želi surađivati ni primiti pacijenta po otpustu iz bolnice. I na kraju, prepreka su i institucije koje zbog sporosti ili nemogućnosti suradnje limitiraju kvalitetu našeg rada, npr. dugotrajni sudski procesi, prekapacitiranost ustanova za smještaj i sl.
Zbog svega navedenog događa se da pacijent ostaje u bolnici duže nego što je potrebno, što je ujedno najlošije rješenje. A mi se pitamo što i kako dalje?
___________________________________________________________________
Diana Jeleč
Onkološki inštitut Ljubljana, Slovenija
Sindrom sagorijevanja na poslu socijalnih radnika u zdravstvu
Posao socijalnog radnika jedan je od stresnijih među pomažućim profesijama. U radu je prikazano istraživanje sindroma sagorijevanja na poslu socijalnih radnika u zdravstvu Republike Slovenije. Podaci su prikupljeni u kolovozu i rujnu 2005. godine. Zbog specifičnosti posla socijalnih radnika u zdravstvu koji rade s različitom populacijom pacijenata cilj istraživanja je utvrditi izvore profesionalnog opterećenja, razinu sagorijevanja, intenzitet simptoma sagorijevanja i strategije svladavanja profesionalnog stresa socijalnih radnika u zdravstvu. Cilj je i istražiti odnose između profesionalnog opterećenja i sagorijevanja s jedne strane i razine sagorijevanja i simptoma te strategija njihovog svladavanja s druge strane. U istraživanju je sudjelovalo 50 socijalnih radnika koji su zaposleni u zdravstvenim institucijama Republike Slovenije. To je 76% od ukupnog broja socijalnih radnika koji rade u zdravstvu. Istraživanje je pokazalo da je razina sgorijevanja srednje izražena (srednja razina emocionalne iscrpljenosti i osobnog ispunjenja, prevladava niska razina depersonalizacije). Kod socijalnih radnika u zdravstvu prevladavaju izvori profesionalnog opterećenja koji su u prosjeku prisutni jednom na mjesec. Najizraženija je povezanost između emocionalne iscrpljenosti i radne opterećenosti zbog konflikta stručnog i administrativnog rada i nejasnih profesionalnih uloga.
Rezultati su pokazali potrebu razvijanja vještina pomoći i samopomoći zbog očuvanja mentalnog zdravlja socijalnih radnika u zdravstvu jasnijim definiranjem uloge socijalnih radnika, uspostavljanjem kvalitetnih međusobnih odnosa te redovitim seminarima o temi sagorijevanja.