Podrška socijalnom uključivanju siromašnih i nezaposlenih osoba
Vanja Branica
Studijski centar socijalnog rada
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Briga za siromašne kao ishodište profesije socijalnog rada
Profesija socijalnog rada od samih početaka usko je povezana sa siromaštvom, perzistentnim socijalnim rizikom. U razdoblju srednjeg vijeka ljudi su živjeli u velikom siromaštvu, a katolička crkva bila je važan pružatelj pomoći na području cijele Europe. Državne vlasti rijetko su se uplitale, uglavnom kada su u pitanju bile izvanredne okolnosti poput ratova ili epidemija bolesti npr. kuge. O siromaštvu kao socijalnom problemu i riziku počelo se intenzivnije govoriti tijekom 19. stoljeća kada dolazi do industrijalizacije, urbanizacije, ekonomskog rasta, ali i rasta nezaposlenosti. Paralelno je dolazilo do aktivnijeg uključivanja udruga građana koji su se bavili pružanjem pomoći. Tijekom 20. stoljeća aktivnosti države u području skrbi za siromašne se povećavaju pod pritiskom potrebe za održavanjem socijalnog poretka u sve složenijim društvenim odnosima.
Također, krajem 19. i početkom 20. stoljeća u urbanim sredinama razvile su se aktivnosti dobrotvornih udruženja s ciljem brige za siromašne obitelji i djecu. Dobrotvorna udruženja uglavnom su dijelila naturalne oblike pomoći (hranu i odjeću) siromašnim građanima i djeci. Na primjer, u Osijeku je 1855. godine osnovano „Katoličko dobrotvorno žensko društvo“, a između dva svjetska rata u Zagrebu je djelovalo dobrotvorno društvo „Prehrana“.
Nakon II. Svjetskog rata zabranjen je rad građanskim humanitarnim udrugama. Brigu za žrtve rata, djecu, mlade i invalide preuzela je država. Odustaje se od doktrine tzv. socijalnog automatizma te dolazi do razvoja profesije socijalnog rada osnivanjem obrazovanja 1952. godine u Zagrebu i prvog Centra za socijalni rad 1959. u Puli.
Aktivnosti koje su poduzimane s ciljem ublažavanja teškoća ljudi koji žive u siromaštvu te unaprjeđenja kvalitete njihova života predstavljaju preteču socijalnog rada te ih je potrebno analizirati s ciljem formiranja i nadopunjavanja identiteta socijalnog rada.
_____________________________________________________________________
Štefica Karačić
Jadranka Metež
Nela Preglej
Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Dubrava
Uloga centra za socijalnu skrb u zaštiti radno sposobnih korisnika stalne pomoći
Centar za socijalnu skrb kao ustanova s javnim ovlastima ima ključnu ulogu u sustavu socijalne skrbi u zaštiti siromašnih i socijalno osjetljivih skupina korisnika koji zbog nepovoljnih životnih okolnosti nisu u mogućnosti sami, niti uz pomoć obitelji zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe.
Svakodnevna praksa socijalnog rada sa siromašnim osobama primarno je usmjerena na odobravanje novčanih i materijalnih pomoći, dok je stručni rad s korisnicima u području njihovog osnaživanja, poticanja i osposobljavanja za preuzimanje aktivne uloge u rješavanju vlastitih poteškoća nedovoljno zastupljen.
Unatoč širokom opsegu priznatih prava zadovoljstvo korisnika ostvarenom pomoći je nisko, a stvarni učinak pruženih usluga nedovoljan za njihovu uspješnu integraciju u zajednicu. Uz brojne druge čimbenike tome pridonosi i slaba povezanost sustava socijalne skrbi s drugim pružateljima usluga poput obrazovanja, prekvalifikacije, zapošljavanja, uključivanja u dobrovoljni rad i druge aktivnosti u lokalnoj zajednici.
Izlaganjem želimo potaknuti na promišljanje o ulozi socijalnog rada u borbi protiv siromaštva i mogućnostima promicanja potrebnih promjena u cilju uspješnije socijalne integracije radno spsosobnih korisnika stalne pomoći.
Kroz analizu rada Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Dubrava ukazati ćemo na potrebe korisnika stalne pomoći, njihovu ulogu i mogućnosti za prevladavanje osobnih poteškoća, oblike i opseg ostvarenih socijalnih usluga, kao i resurse, prepreke i ograničenja djelatnosti socijalne skrbi u smanjenju socijalne isključenosti i poboljšanju kvalitete života korisnika.
Struktura korisnika stalne pomoći, dužina ostvarivanja prava, učestalost povratka korisnika u sustav socijalne skrbi kao i opseg, usmjerenost i učinak socijalnih usluga nameću potrebu strukturalnih promjena i primjenu novih mjera za smanjenje siromaštva i uspješnije socijalno uključivanje korisnika.
____________________________________________________________________
Mirjana Džaja
Sanja Turčinović
Centar za socijalnu skrb Slavonski Brod
Siromaštvo kao profesionalni izazov
Siromaštvo, nezaposlenost i nedostatak socijalnih kontakata čine "začarani krug" iz kojeg je teško izaći. Sve to navedeno utječe jedno na drugo, stvara osjećaj nesigurnosti, gubitka kontrole nad vlastitim životom. Nedostatak sredstava za život i stigmatizacija koja iz toga proizlazi reducira socijalne veze, raste vjerojatnost socijalne izolacije, smanjeni su uvjeti za školovanje djece i mladih i sl. Ako se to razdoblje produži, pojavit će se tenzije u obiteljskim odnosima, rizik za neku vrstu ovisnosti i opće smanjivanje obiteljskog kapaciteta.
Status „socijalnog slučaja“ koji se iz perspektive klijenta u početku čini privremenim često traje godinama i proteže se kao model života i u sljedeće generacije, pojavljuje se siromaštvo kao model života. Materijalna davanja su sigurno važna, ali je njihova svrha prije svega ublažavanje nastale situacije te podrška samostalnom rješavanju problema. Privremenost ove pomoći bi trebala biti "zadanost", a u fokusu profesionalnog odnosa trebao bi biti plan kako prevenirati siromaštvo pojedinca ili obitelji i kako mijenjati status kada se život svede na preživljavanje. Kako osnažiti ljude za borbu protiv života na rubu siromaštva i izlaska iz začaranog kruga? Kako višegodišnjeg korisnika pomoći za uzdržavanje vratiti „u život“, na tržište rada, vratiti mu dostojanstvo i vjeru u vlastite snage kako bi bio sposoban samostalno doprinositi za vlastiti život i život svoje obitelji? U tom smislu zadaća socijalnog radnika postaje puno kompleksnija, gotovo ključna u zastupanju potreba pojedinca. Od socijalnog radnika u tom smislu traži se i očekuje inovativnost i kreativnost te nužno korištenje svih raspoloživih resursa zajednice.
____________________________________________________________________
Olja Družić Ljubotina
Studijski centar socijalnog rada
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Koliko su primatelji stalne pomoći u Hrvatskoj zadovoljni kvalitetom života?
Zadovoljstvo kvalitetom života neki autori definiraju kao svjesnu, subjektivnu i kognitivnu procjenu kvalitete života od strane pojedinca. To je doživljaj koji nastaje svojevrsnom permanentnom evaluacijom i reevaluacijom kvalitete življenja pojedinca u različitim područjima kao što su: posao, socijalna aktivnost, međuljudski odnosi, emocionalne veze, zdravlje i dr. Neki autori navode da se kvaliteta života značajno smanjuje kada većina vrijednosti ili one značajne za pojedinca bivaju potisnute i nezadovoljene, što može rezultirati gubitkom kontrole u životu odnosno bespomoćnošću.
Ovaj koncept se prije svega povezuje sa životnim standardom odnosno materijalnim statusom te nas je zanimalo utvrditi koliko je objektivni materijalni status povezan sa subjektivnom procjenom kvalitete života. U izlaganju je prikazan dio rezultata većeg istraživanja provedenog 2008. godine u Zagrebu s primateljima stalne pomoći, u kojem su sudionici imali priliku, između ostalog, procijeniti i zadovoljstvo kvalitetom života. U istraživanje je bilo uključeno 663 sudionika, podijeljenih u četiri skupine prema materijalnom statusu: 1) primatelji stalne pomoći, 2) zaposleni niskog materijalnog statusa, 3) zaposleni srednjeg materijalnog statusa te 4) zaposleni višeg materijalnog statusa. Pitanje na Upitniku kvalitete života (MANSA) odnosila su se, osim na procjenu zadovoljstva materijalnim aspektom života, i na ostale aspekte koji čine koncept kvalitete života kao što su posao, prijateljstvo, slobodno vrijeme, stambeni status, osobna sigurnost, ljubav, obitelj te fizičko i psihičko zdravlje. Rezultati su još jednom potvrdili jasnu povezanost objektivnog materijalnog statusa sa subjektivnom procjenom kvalitete života čime se otvara još jednom mjesto raspravi o snažnom utjecaju materijalnog statusa na (ne)zadovoljstvo ostalim ključnim aspektima života. Ujedno, postavlja se i pitanje: što profesija socijalnog rada može (ili treba li uopće) učiniti s ovim spoznajama?