Plenarna predavanja
Zoran Šućur
Studijski centar socijalnog rada
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Siromaštvo i socijalna isključenost u Hrvatskoj
Rad daje pregled osnovnih pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj te naznačava ulogu socijalnog rada u politici spram siromaštva i socijalne isključenosti. U usporedbi sa zemljama EU-a, stopa relativnog siromaštva u RH (17,4% u 2008.) tek je nešto viša od prosjeka za zemlje EU27. S druge strane, oko jedna desetina građana živi ispod praga apsolutnog siromaštva, što znači da nisu u mogućnosti podmiriti osnovne potrebe. Analiza različitih pokazatelja siromaštva nakon 2001. godine ukazuje na trend stagnacije i blagog smanjenja objektivnog siromaštva te izraženijeg smanjenja subjektivnog siromaštva (stopa subjektivnog siromaštva u 2008. manja je za četvrtinu u odnosu na 2002.). Kada su u pitanju rizične skupine, u razdoblju od 2002.-2008. porasle su stope siromaštva među starijim osobama, a posebice među samačkim kućanstvima i jednoroditeljskim obiteljima (u spomenutom razdoblju stopa siromaštva jednoroditeljskih obitelji porasla je za 46%). Zbog problema s definicijom osoba s invaliditetom, nema pouzdanih podataka o objektivnim stopama siromaštva ove skupine. Financijska i ekonomska kriza počela je značajnije utjecati na životni standard kućanstava u 2009. godini. Kriza je uzrokovala promjene u opsegu i profilu siromaštva (povećao se broj siromašnih, a rizik siromaštva je porastao u većoj mjeri među radnoaktivnom populacijom). Nepovoljne učinke krize osjećaju više kućanstva s nižim primanjima i s većim brojem uzdržavane djece.
Pojam socijalne isključenosti je širi i obuhvatniji od koncepta siromaštva. Međutim, kako ga je teško precizno operacionalizirati, on se često poistovjećuje s višedimenzionalnom deprivacijom. Kumulacija deprivacijskih dimenzija u RH karakteristična je za manji dio stanovništva (postoji značajno preklapanje između siromaštva i višedimenzionalne deprivacije). Analiza uzročnika siromaštva i socijalne isključenosti pokazuje da su radnotržišni i obrazovni sustavi najsnažnije povezani s pojavom i siromaštva i socijalne isključenosti.
S obzirom na nepovoljni utjecaj ekonomske krize na tržište rada i prezastupljenost nezaposlenih među korisnicima socijalne pomoći, socijalni radnici mogu doprinijeti ublažavanju siromaštva i socijalne isključenosti na više načina, među kojima treba istaći: veći naglasak na poticanju zapošljavanja i radne aktivacije nezaposlenih korisnika, vremenski i količinski adekvatna dohodovna potpora u podmirivanju osnovnih potreba, razvoj usluga za starije osobe i osobe s invaliditetom, posebnu pozornost posvetiti zaštiti standarda jednoroditeljskih obitelji i obitelji s djecom, zagovaranje prava isključenih osoba, povezivanje različitih dionika u oblikovanju i provedbi politika protiv siromaštva i isključenosti.
__________________________________________________________________
Vesna Leskošek
Fakultet za socijalni rad, Sveučilište u Ljubljani
Socijalno u socijalnoj politici Europske Unije
U Lisabonskoj strategiji postavljena su tri cilja politike EU: više radnih mjesta, veća kompetitivnost i veća socijalna kohezija, pri čemu je istaknuto nekoliko koncepata socijalne politike. Socijalna kohezija bila je široko zastupljena u navedenom tekstu, iako je, s retoričkog aspekta prevladavala «modernizacija socijalne zaštite». Samo tri mjeseca prije Lisabona, u prosincu 1999. Vijeće Europe dogovorilo je četiri cilja usmjerena gašenju moderniziranja socijalne zaštite (omogućiti isplativost rada, boriti se protiv siromaštva i socijalne isključenosti, iskazati mirovinski sustav ekonomično i socijalno održivo te iskazati kvalitetnu zdravstvenu skrb pristupačnu svima). Glede pristupa kreiranju politike, Lisabonska strategija kodificirala je metodologiju temeljenu na uobičajenim smjernicama, pregledu, oslobađanju, konsolidiranju i širenju načina kreiranja politike (metoda otvorene koordinacije koja je u upotrebi od 1997. na području politike zapošljavanja, a u slučaju ekonomske politike čak i ranije). Razvoj uobičajenih diskursa, ključnih koncepata, načela politike i zajedničkog razumijevanja kauzaliteta od instrumentalne je važnosti i za razvoj ovih procesa. Od početka 2006. procesi socijalne uključenosti značajno su se promijenili. Impulsi za reformu bili su nezadovoljstvo provedbom Lisabonske strategije, posebno u smislu zadovoljavanja (i sposobnosti za to) njenih ciljeva usmjerenih na rast i zaposlenost. Na sastanku Vijeća u proljeće 2005. u Bruxellesu, socijalna uključenost zadržana je kao prioritet, no dogovoreno je da u središtu revidirane Lisabonske strategije budu rast i zaposlenost, pri čemu «reformirano partnerstvo» između Komisije i članica država te između nacionalnih vlada i domaćih sudionika predstavlja ključnu metodu.
Osnovni doprinos Lisabonske strategije bio je u tome što je dao suštinu socijalnoj isključenosti kao okvir za socijalnu politiku. Zaredala su brojna ponavljanja od strane EU o tome kako bi se socijalna politika trebala baviti socijalnom isključenošću kao dijelom uigrane strategije. Socijalna isključenost bila je stopljena u okviru opće rubrike «socijalna zaštita i uključenost», zajedno s druga dva, mlađa otvorena metoda koordinacije (OMC) procesa na socijalnom području – mirovinama i zdravstvenom skrbi. Kao što je Mary Daly tvrdila, radilo se o značajnoj promjeni. Druga značajnost bila je preuokvirivanje same socijalne isključenosti, pri čemu su bile evidentirane mnoge promjene. Kao prvo, umjesto univerzalnih tipova mjera, politike su sada usmjerene na marginalizirane grupe ljudi. Kao drugo, aktiviranje je postalo prominentnije; sada je u upotrebi termin «aktivna socijalna inkluzija» koji označava sudjelovanje na tržištu rada. To je, u zamjenu značilo da su reference za socijalnu isključenost nestajale kako se program razvijao; naznake socijalne uključenosti nadomjestile su naznake socijalne isklučenosti. Kao treće, učinkovitost politika i njihovih interakcija postala je presudno važna (uz «modernizaciju» kao podtekst). Vidljiv je i pomak fokusa na «operacionalizaciju», a ono što je ranije bio politički cilj (mobilizacija) sada služi kreiranju bolje politike i njene primjene. Kao četvrto, izostala je pozornost za prevenciju kao takvu. Model Lisabon I bio je širok i sveobuhvatan kao strategija organizacije dobrobiti i reforme, dok je model Lisabon II uži i ima značajno više raskoraka glede prve faze. U izlaganju su razrađeni neki konceptualni pomaci koji su imali utjecaj na praksu i teoriju socijalnog rada. Riječ je o slijedećim pomacima:
- od dobrobiti do modernog,
- od nezaposlenosti do aktiviranja,
- od socijalnih davanja do socijalnih transfera
- od radnih prava do fleksibilnosti
- od siromašnih do gubitnika.