Izlaganja I
Marija Alfirev
Davorka Grbac Plavčić
Silvana Lokas
Centar za odgoj i obrazovanje «Šubićevac»
Pravo na rad i zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama
Pravo na rad i zapošljavanje je temeljno ljudsko pravo. Cilj ovog rada je pokazati kako se ono primjenjuje kada je riječ o osobama s intelektualnim teškoćama.
U radu će biti opisana iskustva Centra za odgoj i obrazovanje „Šubićevac“ u provođenju profesionalne rehabilitacije učenika s intelektualnim teškoćama i njihovom kasnijem uključivanju u svijet rada. Promatrani period je od 1980. do 2005. godine. U provedenim anketama pratilo se zapošljavanje naših stručno osposobljenih učenika, posebno zapošljavanje u struci i uspješnost u zadržavanju posla. Dobiveni podaci ukazuju da je za ovu skupinu osoba vrlo loše stanje prava na rad i zapošljavanje. Za navedeni period obrazložit ćemo i zakonsku regulativu koja je tada bila u primjeni.
Promjene u zakonodavstvu omogućile su stvaranje i razvoj novih koncepata za unapređenje ostvarivanja prava na rad za naše učenike.
Tako od 2005. godine u Centru provodimo Program osobno usmjerenog zapošljavanja za učenike Srednje strukovne škole koji su s područja Šibenika. Obrazložit ćemo osnovne značajke tog programa i dosadašnje uspjehe.
Od 2007. godine zajedno s Udrugom za promicanje inkluzije provodimo Program zapošljavanja uz podršku. Programom su obuhvaćeni naši bivši učenici koji su završili stručno osposobljavanje od 1989. do 2007. godine. Prikazat ćemo provedbu i rezultate Programa.
Zaključci: osobe s intelektualnim teškoćama imaju otežan pristup zapošljavanju; imaju poteškoće u zadržavanju posla; poteškoće dolaze zbog predrasuda poslodavaca (javnosti) i nedostatka sustavne podrške u radu.
____________________________________________________________________
Marinka Bakula-Anđelić
Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje
Promicanje i zaštita prava osoba s invaliditetom
Položaj osoba s invaliditetom, s obzirom na naglašenu ranjivost i značajan udio u ukupnom stanovništvu (oko 10%), direktno govori o stupnju socijalnog razvoja i osjetljivosti zajednice. Republika Hrvatska u tom području prihvaća praktične i znanstvene tekovine najrazvijenijih europskih zemalja, osobito u području zakonske legislative i strategijskih odrednica. Među prvim zemljama prihvatila je Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: Konvencija), donesenu u Ujedinjenim narodima krajem 2006. Konvencija je prvi međunarodni dokument izvršne snage koji znatno unapređuje položaj osoba s invaliditetom ugrađujući suvremene pristupe u sustavu primjene ljudskih prava u djelovanju prema osobama s invaliditetom, u cilju osiguravanja jednakih mogućnosti.
U pripremi i izradi Konvencije aktivno su sudjelovali predstavnici osoba s invaliditetom iz Hrvatske, a s obzirom na strukturu dokumenta osigurava se njihov udio u provođenju i evaluaciji mjera i aktivnosti.
Svrha i ciljevi Konvencije su unapređivanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom i unapređivanje i poštivanje njihova urođenog dostojanstva.
Praktična primjena Konvencije u našoj zemlji osigurat će se provođenjem mjera i aktivnosti nedavno donesenog strateškog dokumenta Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, u razdoblju od 2007. do 2015. koji obvezuje sve javne, državne i nevladine institucije na provođenje mjera iz njihove nadležnnosi.
Strategija u potpunosti promovira građansku perspektivu i socijalni model djelovanja prema osobama s invaliditetom utemeljen na sustavu primjene ljudskih prava.
U ovom radu dat će se pregled sadržaja Konvencije i Strategije, osobito područja vezanih za djelovanje socijalnog rada i ostvarivanja socijalnih prava osoba s invaliditetom
____________________________________________________________________
Ivana Bandović Ožegović
Hrvatska udruga prijatelja hospicija
Imamo li pravo na palijativnu skrb?
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, palijativna skrb je pristup kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to kroz sprečavanje i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli, kao i putem olakšavanja ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema (SZO, 2002.).
Hospicij označava modernu zdravstvenu ustanovu unutar koje se neposredno pruža pomoć ljudima na kraju života, a njihovim njegovateljima, članovima obitelji i nakon smrti u žalovanju. No, isto tako hospicij predstavlja i filozofiju skrbi gdje naglasak nije na smrti i umiranju, već na održavanju maksimalne kvalitete života do samog kraja ljudskog vijeka.
Cicely Saunders je 1967. godine osnovala prvi suvremeni hospicij – Hospicij Sv. Kristofora u Londonu koji je utemeljen po principu holističkog pristupa bolesniku, pridavajući važnost ublažavanju neugodnih medicinskih, fizičkih simptoma, kao i prepoznavanju i podmirivanju psiholoških, socijalnih, duhovnih potreba. Danas u svijetu postoji preko 120 zemalja koje su formirale jedinice palijativne skrbi na nacionalnoj razini.
Povjerenstvo ministara Vijeća Europe donijelo je 12. studenoga 2003. Preporuku o organizaciji palijativne skrbi kojom se državama članicama daje na znanje važnost osiguravanja većeg jedinstva među državama članicama, usvajanjem zajedničkih pravila u području zdravstva. Vodeći principi politike palijativne skrbi zasnivaju se na vrijednostima Vijeća Europe: na ljudskim i bolesničkim pravima, ljudskom dostojanstvu, socijalnoj povezanosti, demokraciji, jednakosti, solidarnosti…
Iako je prošlo 40-ak godina od prepoznavanja potreba i otvaranja prve hospicijske ustanove modernog tipa (St. Kristofor, London, UK), Hrvatska je danas jedna od malobrojnih zemalja koje nisu uspjele palijativnu skrb implementirati u postojeći zdravstveni sustav te na taj način osigurati dostupnost palijativne skrbi svim svojim građanima.
____________________________________________________________________
Alma Bernat
Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Novi Zagreb
Psihosocijalni pristup skrbništvu za punoljetne osobe – prevencija rizika institucionalizacije osoba s duševnim smetnjama
Cilj rada je ukazivanje na utjecaj psihosocijalnih čimbenika u pokretanju postupka za lišenje poslovne sposobnosti te na učinke koje institut skrbništva ima na ljudska prava i institucionalizaciju osoba s duševnim smetnjama.
Pravni aspekt mjere lišenja poslovne sposobnosti osim svoje zaštitne funkcije implicira i na položaj i prava osoba s duševnim smetnjama, a skrbništvo kao institut obiteljskog zakonodavstva ima snažno uporište u djelatnosti centara za socijalnu skrb. Pitanje koje se postavlja, ukoliko pratimo porast broja osoba za koje se pokreće postupak lišenja poslovne sposobnosti je ukazuje li količina predloženih postupaka na sudu na potrebu bolje zaštite i podizanja kvalitete života osoba s duševnim smetnjama ili se radi o nemogućnosti zadovoljenja potreba liječenja i zbrinjavanja psihijatrijskih bolesnika u zdravstvu . Problematiku rada na poslovima skrbništva obilježavaju između ostalih, i sljedeća tri problemska područja.
Utjecaj težine psihičke bolesti na pokretanje postupka lišenja poslovne sposobnosti jednak je utjecaju psihosocijalnih čimbenika u obitelji i neadekvatnog zbrinjavanja.
Za budućnost osoba s duševnim smetnjama od velikog je značaja imaju li za skrbnika osobu člana obitelji ili skrbnika po službenoj dužnosti.
Najveći broj radnji, koje se poduzimaju s ciljem zaštite osobe starije životne dobi s duševnim smetnjama, odvija se već za vrijeme inicijalnog postupka u centru, prije nego što je donesena odluka o lišenju poslovne sposobnosti.
Socijalni rizik institucionalizacije osoba s duševnim smetnjama smanjio bi se psihosocijalnim pristupom u radu s njihovim obiteljima, razvijenijom socijalnom politikom i zakonskim mjerama koje bi trebale biti više usmjerene na privremene oblike zaštite osoba s duševnim smetnjama, a da ih se pri tome ne lišava njihovih osnovnih statusnih i ljudskih prava.
____________________________________________________________________
Leonka Bošnjak Čovo
Nerina Tolj
Centar za socijalnu skrb Split
Siromaštvo i osnovna ljudska prava u sustavu socijalne skrbi
Kako bismo lakše sagledali i shvatili složenost problema siromaštva u Hrvatskoj nužno je osvrnuti se na donesene akte, provedena istraživanja i postignute rezultate zemalja izvan granica Hrvatske.
Neka provedena istraživanja u Hrvatskoj i skupine kod kojih postoji povećani rizik od siromaštva prikazani su kroz razvrstavanje prema uzroku njihove izloženosti riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Provedbom Zakona o socijalnoj skrbi i drugih zakona centri za socijalnu skrb svakodnevno sudjeluju u “ublažavanju, suzbijanju” siromaštva kao i njegovih posljedica.
Iz prakse socijalnog rada, okruženja lokalnog i državnog miljea, tema siromaštva izbjegava se u smislu dobre volje da dođe do smanjenja socijalne isključenosti kao posljedice siromaštva. Stoga smo svjedoci neefikasnosti uklanjanja uzroka siromaštva u smislu određivanja ciljeva i prioriteta u borbi protiv siromaštva.
Kao početni korak u borbi protiv siromaštva treba jasno staviti granicu između onih “protivnika” i njihovih interesa (političari, gospodarstvenici, mediji), te potencijalnih suradnika u borbi protiv siromaštva (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, tijela državne uprave, centri za socijalnu skrb, lokalna samouprava, udruge, humanitarne organizacije, vjerske zajednice, političari, zdravstvene i socijalne ustanove, mediji i drugi). Nadalje, nužno je veće izdvajanje materijalnih sredstava za suzbijanje siromaštva (povećanje naknada za korisnike prava po Zakonu o socijalnoj skrbi, zapošljavanje, ulaganje u obrazovanje, podizanje informiranosti o pravima, podizanje razine i pristupa zdravstvene skrbi, ulaganje u stambeno zbrinjavanje siromašnih), veća educiranost pružatelja usluga i uključivanje svih postojećih resursa.
Dugoročno gledano smanjenjem siromaštva umanjila bi se pojavnost socijalne isključenosti i posljedica koje iz nje proizlaze bilo da se radi o pojedincu (osobi), obitelji ili skupini.
____________________________________________________________________Dragica Buličić
Valentina Španić
Alenka Guina
Centar za socijalnu skrb Trogir
Neka obilježja korisnika osobne invalidnine s psihijatrijskom simptomatologijom
Od ukupno 96 korisnika osobne invalidnine 15 ih je to pravo ostvarilo na osnovi psihijatrijskog oboljenja. Problemi prilagodbe, osamljivanje, neuobičajeni obrasci ponašanja, promjene ponašanja relativno se rano javljaju i u kratko vrijeme prerastu u psihoze shizofrenog tipa, koje se definiraju prema dominirajućoj simptomatologiji.
Cilj analize promatrane skupine korisnika je utvrditi u kojoj mjeri osnovna bolest utječe na kvalitetu življenja.
Školska sprema, radni i obiteljski status promatrani su kriteriji za procjenu samoostvarenja naših korisnika, njihove socijalne kompetencije, socijalne integracije, a posljedično kvalitete njihova življenja.
Osam korisnika ima završenu osnovnu školu, a sedam ih je završilo srednju. Nitko od korisnika nije nastavio zbog bolesti prekinuto školovanje, iako se radilo o periodima duže remisije i učenicima bez poteškoća učenja. Samo su dva korisnika kratko vrijeme radila. Svi korisnici žive s primarnom obitelji, odnosno roditeljima. Rezultati proizašli praćenjem korisnika te njihovih životnih prilika ukazuju da bolest ostavlja dalekosežne posljedice na funkcioniranje osobe. Ne postoje mehanizmi praćenja i podrške u sustavu za promatranu skupinu.
Možemo zaključiti da su osobe korisnici osobne invalidnine s poteškoćama mentalnog zdravlja marginalizirana i socijalno isključena društvena skupina.
Korisnici osobne invalidnine pravo ostvaruje kada su promjene zdravstvenog stanja nastupile prije navršene 18. godine života i riječ je o dugotrajnoj obilježenosti i socijalno nepovoljnom i neravnopravnom položaju.
Potrebno je podizati razinu svijesti u svim segmentima društva, uključujući borbu protiv predrasuda i stereotipa o osobama s teškoćama mentalnog zdravlja.
____________________________________________________________________
Doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Ivana Azenić
Vesna Katalinić
Hrabri telefon - telefon za zlostavljanu i zanemarenu djecu
Zaštita dječjih prava - doprinos Hrabrog telefona
U Ustavu RH djeca su posebno istaknuta kao osjetljiva i ranjiva skupina koja ima pravo na posebnu zaštitu i skrb od strane države. Zaštita djece u RH provodi se sljedećim zakonima i dokumentima: Zakonom o socijalnoj skrbi, Obiteljskim zakonom, Kaznenim zakonom, Konvencijom o pravima djeteta, Zakonom o pravobraniteljstvu za djecu te Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji.
Hrabri telefon, kao nevladina, neprofitna organizacija od početka svog postojanja intenzivno i kontinuirano radi na promicanju dječjih prava, zaštiti djece te podizanju javne svijesti o problemu zlostavljanja i zanemarivanja djece. U svom desetogodišnjem postojanju Udruga je postigla značajne rezultate provedbom svojih programa i projekata na navedenim područjima.
Hrabri telefon je na savjetodavnu liniju za zlostavljanu i zanemarenu djecu (0800-0800) od 1997. godine do danas zaprimio više od 17 000 poziva. Poslano je više od 500 obavijesti o sumnji na zlostavljanje i zanemarivanje djece nadležnim institucijama.
Dječja kuća Borovje je od školske godine 2001./02. uključila veliki broj djece iz lokalne zajednice u svoje preventivne radionice. Godišnje program Dječja kuća Borovje obuhvati čak i do 400 djece, a ukupno se tjedno održi 40 radionica.
Projekt Hrabrog telefona koji se posebno bavi zaštitom dječjih prava nazvan je Dječji odbor i osnovan je početkom 2004. godine. Specifičnost dječjeg odbora je promicanje dječjih prava od strane same djece. Djeca su uključena u radionički rad gdje stječu dodatna znanja o dječjim pravima, uče se promatrati okolinu, prenositi naučena znanja drugoj djeci te adekvatno reagirati na kršenje njihovih prava.
____________________________________________________________________
Marija Cahunek-Žunec
Mirjana Zvekić
Milka Kučkovečki
Zinka Efrosina Sertić
Vesna Mitrović
Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba, Služba za prevenciju ovisnosti
Prikaz aktiva socijalnih radnika u zdravstvu
U svakodnevnom radu socijalni radnici pomažu svojim klijentima u ostvarivanju prava, a da usprkos dugogodišnjem prisustvu socijalnog rada/radnika neka prava još nisu izborili za sebe.
U ožujku ove godine započela s radom sekcija socijalnih radnika zaposlenih u zdravstvu s ciljem utvrđivanja broja socijalnih radnika, njihova statusa i opsega rada u sustavu zdravstva. Naime, najveći broj socijalnih radnika zaposlen je u stacionarnim ustanovama, i to ustanovama koje se bave liječenjem osoba s duševnim smetnjama i ovisnostima. Socijalni radnici članovi su tima. Do sada se nisu uspjeli izboriti/nametnuti kao samostalni stručnjaci, usprkos dodatnim izobrazbama iz pojedinih terapijskih tehnika. Socijalni radnici uključeni su u dijagnostičkim i terapijskim postupcima.
Godine 2006. registar obuhvaća 50 687 zdravstvenih djelatnika i suradnika. Od toga broja 1,1% odnosi se na suradnike visoke stručne spreme (psiholozi, logopedi, socijalni radnici, defektolozi i dr.). Cilj nam je popisati sve usluge koje daju socijalni radnici da se uvrste u gore navedeni popis i adekvatno tome i poboljša status i imidž socijalnih radnika kao samostalnih stručnjaka.