Branimir Vukelić, socijalni radnik iz Labina kojeg je Massimo često spominjao: Massimo je bio čista duša i ljubav koja se davala

356

Massimo je u intervjuima često spominjao važnu ulogu i doprinos u svom životu socijalnog radnika Branimira iz Labina. Riječ je o Branimiru Vukeliću, bivšem djelatniku Centra za socijalni rad u Labinu, koji je vodio referadu za maloljetničku delikvenciju. S Vukelićem razgovaramo o tom razdoblju Massimova života.

– Massimo je kao 16-godišnjak živio u Raši, u malom rudarskom stanu u Drapšinovoj ulici s majkom koja je bila invalid, nepokretna, u kolicima. U svojoj velikoj, čak i pretjeranoj ljubavi za Massima i opterećivala ga je, a on ju je obožavao, kao osobu. Naslanjao se praktički na nju, a ona je bila krhkija od njega. Bila je to jedna paradoksalna situacija u kojoj je Massimo sve tražio od majke, a ona mu je sve htjela dati, ali nije imala šta. Socijalno jako teška situacija za razvoj 15-godišnjaka, govori nam Vukelić.

Ističe tadašnju službu socijalne zaštite i njezin izrazit senzibilitet za ljude koji su imali teške obiteljske situacije. Napominje da kada je nekome trebalo pomoći, društvo je reagiralo i to vrlo korektno i multidisciplinarno, daleko više nego danas, uvažavajući sva pravila struke, i to zajedno policija, pravosuđe i centar za socijalni rad. To je bila ekipa koja je u centar kao meritum svega stavila osobu u tretmanu pa nije bilo zakonskih barijera, proceduralnih pitanja i stvari su se rješavale na korist štićenika, posebice kada su to bila djeca, kaže Vukelić.

– Massimo se tada još zatekao u Raši koja je bila rudarska sredina, u kojoj je bilo teško izboriti se za status adekvatan Massimovim sposobnostima. U prvom redu, bio je izrazito inteligentan, bistar, izvrstan đak koji je izbjegavao školu i imao puno neopravdanih sati, tako da je to bio prvi alarm za našu službu. Kontaktirali smo Srednjoškolski centar i to je bila prva naznaka da živi u teškoj socijalnoj situaciji. Na to se nadovezao ulazak u loše društvo koje je bilo sklono krađama i konzumaciji lakih droga, što je u ono vrijeme bila rijetkost. To je bio početak problema koji je kasnije prilično eskalirao. Massimo je u obitelji praktično morao biti hranitelj, voditi računa o majci i kućanstvu, imao je 15-ak godina i morao se boriti sa sredinom u kojoj nije imao nikakvu podršku. Mi smo u suradnji s policijom i pravosudnim organima uspjeli da ga ne kazne za ono što je bilo kažnjivo. U stavu prema vlastitim prekršajima i ponašanju Massimo je bio moralna vertikala, on je jednostavno uvijek znao da to što je učinio nije korektno i naš strah od recidiva, ako se promijene okolnosti u kojima živi, bio je neznatan ili ga uopće nije bilo. Massimo nije bio problematičan, da se moglo pretpostaviti da će to eskalirati. On jednostavno nije znao izaći iz odnosa koji su bili strahovito velik teret za jednog 15-godišnjaka.

Kada sam počeo dolaziti k njima u kuću i razgovarati s njim i majkom, uspostavili smo izvrstan odnos i uvidio sam još jednu njegovu sklonost. Ja imam neko malo glazbeno obrazovanje i Massimo me jednom upitao bih li ga poslušao kako svira gitaru. Ostao sam naprosto frapiran, to je bilo tehnički perfektno, to su bili tonovi koji su zvučali posebno. Nije me to toliko fasciniralo koliko me oduševilo i vezalo za njega to kako je on doživljavao svoju izvedbu. Jednostavno se stapao sa žicama i sa zvukovima tako da sam pomislio, mi ovom mladiću moramo pomoći. Problem je bio što je Massimo volio svoju majku i svaka priča o bilo kakvom izdvajanju koje je bilo nužno, jer i ta sredina, obiteljska i raška, nije bila za njega poticajna i moglo je to u perspektivi za njega jako loše završiti. Međutim, on nije htio niti razgovarati o izdvajanju iz obitelji. Poslije sam shvatio zašto je bio a priori protiv – prijetila mu je kazna izdvajanja u obrazovnu ustanovu zbog kaznenih djela, a nije sebe doživljavao kao osobu koju treba kazniti. Imao je tu fenomenalnu procjenu, znao je da nije kriminalac, da nije čovjek koji pripada tome miljeu. Kaznu je doživljavao kao nepravdu. Već je svoj život osjećao kao hipoteku u kojoj nije sudjelovao i tada je bilo jako važno da mu predložimo nešto što bi njemu odgovaralo. Bilo je nužno izdvajanje iz obitelji a da on to doživi kao nagradu, ne kao kaznu, kazuje Vukelić.

Prva Gibson gitara

Ističe tadašnjeg direktora Centra za socijalni rad Josipa Černjula, da je bio čovjek koji je imao širinu i osjećaj i da mu je davao potpunu slobodu u stručnoj procjeni i radu. I Massimo je vjerovao Vukeliću, a Sud u Puli na čelu sa sutkinjom Anom Hadžiselimović, kao i tužiteljica Marinka Orlić, vjerovali su u stručnost socijalnih radnika i poštivao svaki njihov stručni prijedlog, kaže naš sugovornik. Tako su, na prijedlog Vukelića, isključili mogućnost kazne za Massima.

– Znao sam da je inteligentan, nevjerojatno bistar, s moralnom vertikalom od samog početka, da jako dobro zna razlikovati dobro od zla. Rekao sam na sudu, dajte mi vremena za rad s njim, da ga izvedemo na pravi put, ne smijemo zapasti u kliše. Naišao sam na razumijevanje i obavještavali smo sud kako se sve odvija. Pomogli smo mu nabaviti Gibson gitaru, smjestili majku u Dom, a njega bez ikakvih sankcija i sudskih rješenja u Đački dom u Zagrebu, upisali ga gore u školu, omogućili mu kontakt s ljudima koji su glazbeno obrazovani i talentirani. Formirana je grupa Dorian Grey i to je bio njegov prvi sastav u kojem je bio alfa i omega. Ostalo je povijest, prenosi nam Vukelić.

Nakon izvjesnog vremena prerastao je Dorian Grey. “On je imao sve i to je sa sobom nosio, a to su bile velike vrijednosti, imao je talent, nevjerojatan glas, sugestivnu interpretaciju u koju je prenosio svoj život. Pjesma ‘Sjaj u tami’ oslikava njegov život. Ja sam kroz taj album vidio cijeli njegov život. I danas kada čujem tu pjesmu koja nikad neće nestati, vidim njega, jer tama je bila dio njegove mladosti u kojoj je on bio sjaj. Imao je mogućnost za samostalnu i veliku karijeru, a u tome su mu pomogli kasniji suradnici koje je birao i koji su uživali raditi s njim. U toj karijeri dugoj 40 godina imao je veliko srce, puno duše i ljubavi i ama baš nikada u njemu nije bilo oholosti ni bahatosti. Nije nikada bio konfliktna ličnost pa ni kada je imao 15 godina, kada je živio u teškim socijalnim uvjetima. On je imao sebe cijeli svoj život. Njegovi koncerti zbog kojih sam bio sretan, vraćali su me u njegov tinejdžerski život. Već kada mi je prvi put svirao na gitari, shvatio sam da on to ne radi, da on tome pripada i da u tome uživa i to me tada motiviralo najviše od svega.

Najveća investicija u njega je bio sam Massimo jer on je imao tolike kvalitete i vrijednosti koje je trebalo samo usmjeriti i prilagoditi njegovim stvarnim potrebama. Kada smo se mi pojavili, bili smo samo dekoracija, jedan lijep okvir Massimove životne slike. Evo, to sam ja učinio, to je moja zasluga. Bilo je strašno lako raditi s Massimom jer sve što smo mu predložili kao mogućnost, objeručke je prihvatio. Najveća satisfakcija mi je što je uspio i što me nije zaboravio jer me vrlo često spominjao kao prekretnicu u svom životu”, rekao je Vukelić.

Da nije bilo Branimira…

S Massimom je ostao u kontaktu, često su i stotinu puta razgovarali a on bi mu znao reći da mu nikad nije dovoljno zahvalio za to što je učinio za njega jer “da nije bilo Branimira, ne bi ni bilo Massima”. Branimir bi se nasmijao i rekao mu, ti si meni vratio stotinu puta više kroz pjesme u kojima sam uživao, a nije bilo ni intervjua u 40 godina da me nisi spomenuo, više nego sam zaslužio. Nisi mi mogao više platiti.

– Massimo je bio čista duša i ljubav koju je nesebično dijelio svima, tako je i umro jer nije želio odgoditi koncert za svoju publiku, iako su to od njega tražili liječnici pa je održao koncert s drenom u plućima. Bio je svjestan svega, on je bio zlato koje samo može dobiti s vremenom patinu, ali nikada ne može izgubiti na vrijednosti, zaključio je Vukelić.