HUSR
Predsjednica Udruge socijalnih radnika Štefica Karačić bila je gošća N1 Studija uživo i komentirala slučaj tragično preminule dvoipolgodišnje djevojčice iz Nove Gradiške, kao i situaciju u sustavu socijalne skrbi.
Govoreći o sastanku ministra Aladrovića s predstavnicima inicijative #SPASIME, Karačić je kazala da bi ministar prije nego što obavi taj sastanak trebao pogledati što članice inicijative pišu na svojim profilima o profesiji socijalnih radnika i sustavu socijalne skrbi kojem je on na čelu.
“Mi smo javna djelatnost i javnost ima pravo znati sve ono što je bitno. Problem je na koji način se informira javnost o našem radu. Nažalost, događa se i potvrđuje da oni koji upravljaju sustavom socijalne skrbi svaki put u sličnoj situaciji koriste isti obrazac ponašanja”, rekla je Karačić.
Posao zahtijeva puno više stručnjaka nego što ih ima u sustavu
Kaže kako je slušala ministra Aladrovića kako govori o bitnim promjenima u sustavu socijalne skrbi za koju se socijalni radnici zalažu godinama, a o tome su, kaže, govorili i drugi ministri.
Karačić smatra da je problem u diskontinuitetu rada u sustavu socijalne skrbi.
“Ja moram reći da u ovom sustavu koji nije tako velik u odnosu na druge, obavlja se vrlo težak i složen posao koji zahtijeva puno više stručnjaka nego što ih mi imamo danas u sustavu. Ako gledamo normative, onda stanje na terenu izgleda dobro, ali moramo reći da su ti normativi previsoki”, objašnjava.
O slučaju preminule djevojčice u Novoj Gradiški, Karačić kaže kako socijalni radnik može biti “kriv” i ako izdvoji dijete iz obitelji i ako ne izdvoji dijete iz obitelji.
“Socijalni radnik ne može odgovarati uviijek za ishod. On odgovara za proces”, rekla je.
“Nisu se zanemarili rizici koji u obitelji postoje”
Dio stručnog nadzora je, ističe Karačić, obavljen u Novoj Gradiški u petak.
“Nažalost, nismo mogli obaviti sve što smo trebali jer je kolegica upravo taj dan potvrđena kao covid-pozitivna. Onaj preliminarni je pokazao da nisu vidljivi grubi propusti u radu s obitelji”, kazala je.
“Niti u jednom momentu se nisu zanemarili oni rizici koji u obitelji postoje. Činjenica je da je Centar za socijalnu skrb pratio obitelj. Što se točno dogodilo s ovom djevojčicom, to će morati utvrditi medicinski vještaci. Utvrdit će i sam sud. Mislim da je prerano govoriti kad je u pitanju struka o krivcima. Treba biti oprezan i pažljiv”, dodala je Karačić.
Ranije danas savjetnica ministra Aladrovića Zvjezdana Bogdanović gostujući na Hrvatskome radiju kazala je kako bi djevojčica danas bila živa da nije vraćena u biološku obitelj.
Karačić je rekla kako se to ne može znati.
“Ja to nisam mogla zaključiti. Nemam toliko hrabrosti ni smjelosti da to kažem. Ja dopuštam da svatko može pogriješiti, ali ishitreno je tvrditi da je trebalo napraviti ovo ili ono”, objasnila je.
Djelovanje svakog javnog sustava i područja rada, pa tako i područje socijalne skrbi za djecu, uređeno je različitim zakonima i propisima. U načinu njihova djelovanja odražavaju se različite nacionalne i lokalne politike. Javne politike, sustavi djelovanja i pojedinačni profesionalni postupci, trebaju biti vođeni najvišim znanstvenim i stručnim dostignućima.
Poštujući pravo javnosti na propitivanje kvalitete rada svih javnih službi, pa tako i sustava socijalne skrbi, u prilog ostvarivanju kvalitetnije javne rasprave, smatramo nužnim preciznije razgraničiti terminološka određenja ključnih pojmova te ukazati na osnovne stručne postavke socijalnog rada za djecu kao i standarde postupanja. U tom vidu naglašavamo sljedeće:
Socijalni rad s djecom obuhvaća preventivne aktivnosti i tretmanske intervencije unutar i izvan javnog sektora usmjerene na poboljšanje zadovoljavanja potreba i prava djece.
Zaštita djece odnosi se na područje stručnih usluga i rada s:
a. ranjivom djecom koja odrastaju s individualnim ili obiteljskim rizicima (kao što su npr. siromaštvo, kronične bolesti, teškoće u razvoju, problemi u ponašanju, konfliktno roditeljstvo, itd.),
b. djecom ugrožene dobrobiti čije potrebe, prava i interese roditelji ne štite u dovoljnoj mjeri ili im djelomično izravno štete pa je sukladno Konvenciji o pravima djeteta, čl. 4., država dužna pomoći obitelji u tome,
c. djecom u alternativnoj skrbi čija dobrobit ne može biti u danom trenutku osigurana unutar obitelji, već je za njih potreban smještaj izvan biološke obitelji i provođenje drugih stručnih postupaka kojima će se osigurati dugotrajno, stabilno okruženje za rast i razvoj djeteta.
Zaštita djece se ne provodi samo u sustavu socijalne skrbi, već i u sustavu zdravstva i pravosuđa. Poslovi zaštite djece i provedba socijalne skrbi za djecu temelje se na znanstvenim i stručnim spoznajama socijalnog rada, psihologije, socijalne pedagogije i prava. Provode ih stručnjaci svih navedenih profesija, unutar postojećih organizacijskih i financijskih mogućnosti koje su određene socijalnim politikama o kojima odlučuju lokalna i nacionalna tijela.
Zakonska i stručna načela prema kojim su svi djelatnici dužni postupati u ovom kontekstu su prije svega načelo zaštite dobrobiti i prava djeteta, zatim načelo prava roditelja da skrbe o djetetu te dužnosti državnih tijela da im pruže pomoć i interveniraju samo u slučaju potrebe, načelo razmjerne i najblaže intervencije u obiteljski život, načelo pravodobnosti i žurnosti. Načelo razmjernosti i načelo pravodobnosti i žurnosti djelomično su suprotni jer je aspekt pravovremenosti iznimno bitan s obzirom da upravo sadašnje okolnosti življenja djeteta i obilježja njegovog djetinjstva utječu ujedno i na buduće šanse djeteta u odrasloj dobi te u konačnosti na sve aspekte života. Stoga je u nekim situacijama u najboljem interesu djeteta postupnost, dok je u drugima donošenje privremenih mjera i hitnost u postupanju pa i određivanje težih mjera, a onda i pravodobno odlučivanje nakon isteka tih mjera, zaista nužno i neodgodivo. Stoga je načelo žurnosti u rješavanju obiteljsko-pravnih stvari u svezi s djetetom uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti iznimno važno.
Sukladno načelu razmjernosti, posvojenje treba biti zadnja (a nikako ne prva!) mjera u zaštiti djeteta jer se time regulira niz prava te ozbiljno i trajno mijenja tijek života djeteta kojim se dijete ne oduzima samo roditeljima nego se djetetu uskraćuju osim roditelja, ujedno i braća i sestre, ostala rodbina, ime, kulturalno podrijetlo, nasljedstvo, itd. Stoga dobiti odrastanja u posvojiteljskoj obitelji trebaju biti u cjeloživotnoj perspektivi bitno veće od npr. dugotrajnog udomiteljstva ili života u suvremenom stručno vođenom grupnom domu za mali broj djece ili hitni smještaj djece kojima nije pogodno udomiteljsko okruženje ili koji se zbog prethodnih traumatskih iskustava ne mogu na nju prilagoditi.
Prava djeteta mogu biti ograničena individualnom dobrobiti djeteta jer je dobrobit značajnija (i sveobuhvatnija) od pojedinog prava u određenom trenutku ili razdoblju, i to zbog nekih specifičnih potreba djeteta i drugih značajnijih prava. Tako je npr. pravo djeteta na život s roditeljima ograničeno ako mu prijeti opasnost po život i zdravlje ili se nalazi u visokom razvojnom riziku (kao posljedica prošlog ili akutnog nezadovoljavanja potreba i interesa ili izravnog kršenja prava djeteta od strane roditelja). Pravo djeteta na izražavanje mišljenja je ograničeno njegovom dobi i zrelošću, ali i njegovom dobrobiti kada nije za njegovo dobro da bude npr. informirano o svim roditeljskim teškoćama i obiteljskim okolnostima ili nije u djetetovom interesu da njegovo mišljenje (ili želja, ako se radi o starijem djetetu) imaju prevladavajuću težinu.
Procjena sigurnosti se odnosi na sadašnje okolnosti i opasnost koja iz njih proizlazi i povezana je uz intervencije koje su trenutačno potrebne da zaštite djetetov život, dok je procjena razvojnih rizika usmjerena na sadašnju i vjerojatnost buduće ugroženosti djeteta i njegovog razvoja i dobrobiti u odnosu na obilježja obitelji, ponašanja i funkcioniranje svih članova, a koji, ako izostanu intervencije imaju ili će imati, nepovoljne razvojne i životne posljedice. Dok su razvojni rizici stupnjeviti, rizik sigurnosti je binaran odnosno djetetov je život ili potencijalno ugrožen ili nije. Važno je pritom i razlikovati ozbiljne ugroze djetetovog života od ugrožavanja njegove kvalitete života što sigurno šteti dobrobiti djeteta, ali nije pitanje sigurnosti (npr. izgladnjivanje djeteta u odnosu na nekvalitetnu i neredovitu prehranu, ne liječenje ozbiljno bolesnog djeteta u odnosu na nebrigu o higijeni djeteta i prevenciji bolesti).
Obitelj ima i pravo na odabir načina obiteljskog života sve dok to ne uključuje pitanja sigurnosti djeteta, u smislu dok nije ugrožen život djeteta.
Područje zaštite djece neizbježno uključuje nesigurnost, nejasnoće i mogućnost pogreške! Ono je vrlo zahtjevno područje rada jer stručnjaci moraju donositi složene zaključke, mišljenja i teške odluke u uvjetima u kojima gotovo uvijek postoji ograničeno znanje o nekoj obitelji, niz emocija, vremenski pritisak i suprotstavljena prava i vrijednosti, što sve utječe na njihovu točnost.
Svako donošenje odluka zapravo podrazumijeva da je moguće i donošenje pogrešne odluke. Neke profesije određenu količinu pogrešaka smatraju normalnom nuspojavom te se jasno razlikuje nemar od pogrešne prakse. Pogreške su neizbježan pratitelj svake prakse i treba ih prepoznati i prihvatiti na način koji nije osuđujući. Osnovno je pitanje što je moguće, a što nemoguće predvidjeti i kako to učiniti, pa onda i za koje aspekte struka može biti odgovorna, a za koje ne. Neke su greške neizbježne zbog ograničenog znanja i nepredvidivosti ljudskog ponašanja i (ne)mogućnosti uzimanja u obzir svih budućih okolnosti. No one koje proizlaze iz načina donošenja odluka, iz pojednostavljivanja procesa odlučivanja, neprikupljanja i neprocesuiranja svih mogućih informacija, nisu slučajne već predvidive i mogu se spriječiti ako su ih stručnjaci svjesni i nastoje ih izbjeći. One koje proizlaze iz organizacijskih teškoća, preopterećenosti obimom radnih zadataka ili nedostatnih sredstava također se mogu prepoznati i spriječiti.
Dakle, niti u savršenom sustavu socijalne skrbi nije moguća izbjeći sve tragične događaje niti je moguće postići apsolutnu točnost u odlučivanju jer je previše promjenjivih čimbenika u svakom trenutku, a njihova međusobna interakcija oblikuje stvarnost i budućnost djeteta koja se ne može predvidjeti (kao što npr. nije moguće predvidjeti ishod svih medicinskih postupaka, prometnih događaja itd.).
Navedeno ne umanjuje ni na koji način potrebu da se postupci detaljno analiziraju kako bi se ubuduće smanjila mogućnost pogrešaka u nekom području rada (za što postoje različiti modeli analize pogrešaka) pa i utvrdila pojedinačna odgovornost. Utvrđivanje pojedinačne profesionalne odgovornosti ne smije biti rukovođeno javnim mnijenjem već se treba temeljiti isključivo na stručnoj procjeni nadležnih tijela.
U kriznoj situaciji pandemije u kojoj se provodi niz mjera kojima se štiti javno zdravstvo i javni sustav kako bi se moglo što kvalitetnije odgovoriti na povećanje broja bolesnih, potrebno je s naročitim senzibilitetom (osobnim, akademskim i stručnim) sagledati i cjelokupnu društvenu situaciju, posebice u sustavu socijalne skrbi koji se na prvoj liniji suočava s enormnim porastom socijalnih i drugih problema, kao što su porast nasilja, siromaštva, teškoća mentalnog zdravlja djece i odraslih, a što sve utječe na roditeljstvo i dobrobit djece.
Neosporno je da je u narednom razdoblju potrebno učiniti brojne iskorake u poboljšanju kvalitete, uvjeta rada i obrazovanja stručnjaka u području socijalne skrbi za djecu, no u ovoj izvanrednoj situaciji potrebno je i s posebnom pažnjom voditi računa o tome da se dodatno ne otežava trenutna vrlo složena situacija i profesionalni rad stručnjaka u ovom području. Stoga pozivamo sve koji se bave zaštitom djece, da umjesto prozivanja i prebacivanja odgovornosti, unutar svog radnog i privatnog okruženja učine najbolje što je već danas moguće, te da konstruktivnim djelovanjem svatko iz svoje profesionalne i privatne uloge, preuzme dio zajedničke odgovornosti koju dijelimo, a to je dobrobit djece.
Polazeći od navedenog obavezujemo se, kao nastavnici Studijskog centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu, da ćemo kroz svoj nastavni i znanstveni rad sustavno pridonositi suvremenom, na dokazima utemeljenom, kvalitetnom obrazovanju socijalnih radnika za ovo složeno i vrlo osjetljivo područje rada te da ćemo dosljedno zagovarati dobrobit djece i ugled profesije socijalnog rada.
Sedam teza o socijalnom radu i socijalnoj skrbi pred oluju megareforme i prije točke nakon koje nema povratka
Autor: doc. dr. sc. Ana Opačić
TEZA 1. Ne zaboravimo da sustav u kojemu živimo i radimo je sustav spojenih posuda. Promijenimo li jedan njegov dio, neizbježno se mijenja njegov drugi dio. Možemo se usuglasiti i dogovoriti da stvorimo društvo represije (brže kažnjavanje, teže kažnjavanje, brzo uplitanje državnih tijela, pozivanje na najteži stupanj mjera, kažnjavanje i procesuiranje nasilnika, oduzimanje djece roditeljima koji neadekvatno skrbe za djecu), ali imajmo na umu da se istovremeno odmičemo od nečega što smo pokušavali stvarati godinama – društva prevencije, resocijalizacije, podrške i vjere u osobnu promjenu. Kada govorimo i sudimo o ljudskoj naravi i ˝monstrumima˝, ne zaboravimo da postoji dinamika odnosa koju očima promatrača izvana ne možemo vidjeti. Ne zaboravimo da se i danas značajan dio žrtava obiteljskog nasilja nerijetko s djecom vraća partneru. Hoćemo li zabraniti taj povratak, hoćemo li majci koja se odluči iz skloništa s djecom vratiti nasilnom ocu oduzeti djecu i ne dozvoliti joj da odlučuje o njihovoj sudbini? Hoćemo li oduzeti majci ili djetetu pravo na zajednički život, čak i kada se on odvija unutar zidova kaznionice? Hoćemo li u svrhu prevencije nasilja ipak pooštriti postupanja prema maloljetnicima i počiniteljima nasilja u školi gdje već sada bilježimo značajan porast međuvršnjačkog nasilja? Hoćemo li sada oduzeti djecu svim onim roditeljima čija djeca prose po zagrebačkim ulicama? Svim onim roditeljima kod kojih su uočeni propusti u roditeljskoj skrbi i koji imaju izrečenu bilo koju mjeru obiteljsko pravne zaštite? Ne prejudiciram odgovore, samo podsjećam da u okviru društva s kojim nas veže društveni ugovor ne možemo tek tako izbiti i promijeniti jednu njegovu kariku, a da istovremeno ne promijenimo karakter tog društva.
U dva dana dvije tragične sudbine dvije djevojčice. Jedna u obiteljskom domu, druga u državnom. Je li socijalna skrb pogriješila u oba slučaja, je li pogriješila samo u jednom ili ni jednom? Odgovore kao vanjski promatrači bez uvida u situaciju ne možemo znati i nemojmo uopće pokušati konfabulirati odgovor. No iz nekog razloga o drugoj djevojčici smo odlučili manje govoriti. Možda zato jer smo ostali zapljusnuti spoznajom kako prethodno konstruirana rješenja nisu nimalo jednostavna ili jednoznačna.
TEZA 2. Sustav socijalne skrbi i socijalni radnici ideološki nisu na poziciji da je biološka obitelj najbolja obitelj. Ovih dana se u medijima provlači teza da sustav socijalne skrbi i socijalni radnici štite biološku obitelj jer je to ideološka pozicija iz koje kreću. Ova teza nije točna. Naime, sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj začet je upravo na suprotnim temeljima – države majke koja rješava socijalne probleme. Iako sve više blijede tragovi tog naslijeđa, ono ipak postoji ne samo u zgradama i ustanovama, nego i u našim zakonima, pa i praksi. Ono postoji i u našem javnom diskursu kada za osobne probleme i tragedije odmah tražimo skrbnika u licu javnih službenika koji je trebao, a nije (socijalni radnik, liječnik, policajac, učitelj, stručni suradnik). Hrvatska je jedna od onih zemalja u kojoj je javnim službama dozvoljeno duboko ući u obiteljski dom i intimu. Čak dapače, proziva ih se ako to nisu učinili. No, od 2000ih godina u Hrvatskoj se počeo odvijati upravo suprotan proces – proces deinstitucionalizacije koji ne znači samo smanjenje broja korisnika koji žive u zatvorenim dvorcima ili velikim institucijama, nego i uopće otvaranje sustava prema širokom krugu partnera, smanjenje upliva države, razvoj udomiteljstva i istovremeno rad s biološkim obiteljima kako bi se prevenirala institucionalizacija. Nemojmo zaboraviti neviđenu hajku na sve one socijalne radnike koji su izdvajali djecu iz obitelji. Jednostavnim googlanjem doći ćete do tih danas već zaboravljenih slučaja koji su vrištali s naših naslovnica i portala. Kao i u prethodnom pitanju želimo li društvo jače represije, tako je i ovdje otvoreno pitanje: želimo li snažniju prisutnost države u privatnoj sferi? Također, ne prejudiciram odgovor. Samo ističem da time derogiramo određene napore koji su učinjeni prije samo nekoliko godina iz potpuno suprotne pozicije.
TEZA 3. Naš pogled na stvarnost je onaj koji gleda u najviši brijeg ili samo središte Gaussove krivulje. Obitelji se nalaze i u podnožju brda s obje strane.
Koliko poznajete obitelji kojima je centar za socijalnu skrb izrekao ijednu mjeru za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta? Doznajemo li o ovim obiteljima samo iz medija? Prosječan čovjek i prosječna obitelj uglavnom je okružena isto tako prosječnim ljudima i obiteljima i mjerilo po kojemu donosi procjene i prosudbe o kvaliteti obiteljskih odnosa je centrirana u prosjeku. Kada dođemo u lijevo podnožje Gaussovog brda, u sudbine onih nekoliko tisuća obitelji u kojima postoje ozbiljne teškoće i disfunkcionalnosti, primjena istih mjerila vrijednosti rezultirala bi vjerojatno našim nagonom da više od polovice djece iz takvih obitelji izdvojimo. Posebno ako smo u raspoloženju u kakvom smo posljednjih dana.
U Hrvatskoj je prema posljednjem godišnjem statističkom izvješću iz 2019. godine bilo 9218 djece čija se osobna prava krše što je otprilike 1,17 % djece u Hrvatskoj. Prosječan pogled na sintagmu ˝kršenje osobnih prava djece˝ nije ni izbliza onakav kakav je iz perspektive ovih 9218 djece s kojom se većina nas vjerojatno u svakodnevici niti ne susreće. Mi možda ne možemo niti pojmiti na koje se sve načine grubo krše prava djece. Sustav socijalne skrbi reagira na sve prijave koje do njega dođu, a ima li u Hrvatskoj i veći broj djece čija se prava grubo krše, vjerojatno ima. No hoćemo li to prijaviti ne ovisi samo o građanskoj hrabrosti, nego i o našim vlastitim procjenama pa i dogovoru kada je krajnji čas da država intervenira? Koja je to linija razgraničenja koja dijeli osobnu od javne odgovornosti? Koja je to linija razgraničenja kada kao građani procijenimo da je kršenje prava djece prešlo granicu podnošljivosti?
U svijetu kojem se nadamo ne želimo da niti jedno dijete pati, a posebice ne želimo živjeti u društvu u kojemu preko 9000 djece (ili značajno više) svakodnevno doživljava strah, patnju, bol, poniženja i čije su kasnije životne šanse ozbiljno narušene. No, možemo li razumjeti i prihvatiti da za postupanja prema otprilike 6400 obitelji kojima je izrečena neka od mjera zaštite dobrobiti djece postoji kontinuum postupanja od blagih do najtežih mjera (upozorenje, mjera stručne pomoći, mjera intenzivne stručne mjere, žurna mjera izdvajanja, nakon čega slijede sudske odluke o životu djeteta izvan obitelji i oduzimanju roditeljske skrbi)? Na koji smo to kontinuum postupanja spremni pristati? Ako zazivamo izdvajanje djece i oduzimanje roditeljske skrbi, znači li to da zapravo želimo binaran sustav? Možemo li preuzeti rizik da će mjera trećeg stupnja strogosti dovoljno zaštititi dijete od mjere izdvajanja iz obitelji? Moramo shvatiti da već i u obiteljima gdje je izrečena najblaža mjera postoje rizici za dijete, i da djeca i obitelji koje su ušle u sustav izricanja mjera već daleko odmakla od onoga što je prosjeku prihvatljivo. Hoće li ti rizici ˝preko noći˝ eskalirati, je li crta razgraničenja između razina rizika dovoljno jasna? Sustav ima instrumente koji mu pomažu procijeniti razine rizika, ali nema tog instrumenta ili recepta koji će dati nedvosmislene odgovore i potpuno eliminirati eskalaciju rizika.
TEZA 4. Socijalni rad je profesija koja kažnjava i pomaže i suštinski je u kontradikciji sama sa sobom. Stara narodna poslovica kaže ˝Kadija ti sudi, kadija te tuži ˝. Za socijalni rad vrijedi da te istovremeno tuži i brani. Niti jedna javna profesija nije istovremeno definirana kao represivna i podržavajuća/pomažuća, nerijetko u jednoj osobi u istom slučaju. U takvoj situaciji teško je ostvariti suradnju sa korisnicima, pa i zadobiti njihovo povjerenje, ali socijalni radnici u većini to ipak uspijevaju. Sve druge profesije imaju jasno određenje s koje strane nastupaju. Pravosuđe i policija dominantno djeluju kao represivni mehanizmi, a ako postoje pomažući stručnjaci oni su jasno odvojeni u tim sustavima kao oni koji pomažu i na strani su korisnika. S druge strane, liječnici, medicinske sestre, zdravstveni djelatnici, duhovnici, nastavnici, stručni suradnici u školama primarno su podržavajuće profesije, a tek rubno represivne. Dapače, liječnici ili duhovnici, maksimalno će štiti taj integritet svoje profesije, prije svega biti na službi korisnicima ili pacijentima (kakvi god oni bili) i braniti će se od pokušaja da im se nametne uloga ˝policajca˝.
Socijalni radnici gotovo u jednakim mjerama nadziru, ˝kažnjavaju˝ i pomažu. Istovremeno imaju moć i nemoć i ta kontradikcija koja je u definiciji profesije ponekada je shizofrenična. Zbog toga je odnos prema korisnicima vrlo specifičan i pun različitih doživljaja. Ljutnje, zahvalnosti, bijesa, bespomoćnosti… i sve to nekada u istom razgovoru, istim osobama, na istom mjestu.
Ali to je stvarnost profesije, stvarnost s kojom se svaki socijalni radnik u centru za socijalnu skrb i ustanovama socijalne skrbi budi i odlazi na posao i s kojom živi već gotovo 70 godina na ovim prostorima. To je stvarnost profesije u svim dijelovima svijeta.
TEZA 5. Sustav socijalne skrbi nije zapušten. Sustav socijalne skrbi je kao i svaki drugi javni sustav u Hrvatskoj prenapregnut, radi na granicama svoje izdržljivosti, zagušen je stalnim promjenama, mikro reformama, stalnim izmjenama zakona. Kako se podigne buka oko nekog pitanja, suočava se s ishitrenim promjenama. Kasnije kada se svjetla pozornice ugase, suoči se s činjenicom da je jedna nova ili promijenjena cigla u zidu izbila neku drugu bitnu (vidi TEZU 1). Kao i svaki drugi javni sustav, deficitaran je u ljudskim resursima, prostornim uvjetima rada i pod nedostatkom općeg društvenog dogovora što od tih sustava zapravo želimo. Međutim, sustav nije zapušten. Taj je sustav, kao i drugi javni sustavi doživio posljednjih godina značajna infrastrukturna i druga ulaganja, uloženi su snažni napori u razvoj izvrsnosti, jačanje kompetencija stručnjaka i dovođenje sustava socijalne skrbi bliže standardima usporedivima onima na europskoj razini kao najvišima na globalnoj sceni.
No, sustav dalje ne možemo rastezati.
Sustav ne smije biti proizvod ad hoc-izma i prigodničarske obrane protiv lobističkih grupa koje se hrane sistemskim greškama, već rezultat uvođenja reda i mjesto gdje se implementira društvena orijentacija prema važnim socijalnim pitanjima. Imamo li uopće stav prema socijalnim problemima ili socijalnim pitanjima? Ne samo prema prepoznavanju problema, nego i njihovom rješavanju.
TEZA 6. Građanski aktivizam ne može zamijeniti ulogu sustava koji mijenja i uređuje sam sebe. Koliko god to zvučalo nelogično, to je tako jer u definiciji sustava postoje već predviđeni razvojni i korektivni mehanizmi. Sustav socijalne skrbi oplemenjen je građanskim aktivizmom. Postoje divni, mnogobrojni hvale vrijedni herojski potezi naših sugrađana koji su osobno pogođeni nekom nevoljom posvetili svoj život za bolje sutra. Roditelji djece s teškoćama u razvoju, žrtve nasilja, osobe koje žive u siromaštvu ili beskućništvu, osobe s invaliditetom i mnogi drugi stvorili su takve inicijative u zajednici koje su morale postati standard ugrađen u zakonodavstva. Međutim, aktivizam je uvijek artikuliran oko nekog konkretnog pitanja, prijedloga ili konkretnog izvora nezadovoljstva. Aktivistički napori da bi bili učinkoviti i ostvarili cilj, trebaju imati jasno artikuliran jedan ili nekoliko konkretnih zahtjeva: npr. Treba ubrzati postupak oduzimanja roditeljske skrbi; Treba povećati naknadu roditeljima njegovateljima; Treba povećati osnovicu za izračun naknada; Treba povećati kaznu zatvora za počinitelje nasilja u obitelji, Treba donijeti zakon o životnom partnerstvu parova u istospolnim zajednicama… Aktivizam kao emocijama i iskustvom vođena borba građana ne može biti zamjena za sustav kojemu smo povjerili društvene funkcije i nema kapaciteta baviti se njegovom cjelovitošću. Postoji mainstream sustav koji ima javni mandat i čitav zakonodavni sustav koji podupire taj mandat. Aktivističke grupe nerijetko imaju međusobno suprotstavljene zahtjeve i treba svakoj od njih dati priliku za dijalog, ali one ne mogu postati idejni začetnici cjelovitog razvoja sustava. Aktivistička inicijativa postaje temeljni dio sustava tek kada se ona institucionalizira. Institucionalizacija aktivnosti stvara podlogu da određeni društveni akter preuzima ne samo prava, nego i javne odgovornosti. Hoće li se građanska inicijativa institucionalizirati u oblik građanskog nadzora, ovisi o dva temeljna pitanja:
Jesu li javni sustavi (ne samo sustav socijalne skrbi, već i pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje i drugi) spremni za takav oblik nadzora? Jesu li korisnici, koji se u svakom od ovih javnih sustava nerijetko nađu kada su u najranjivijim fazama života, spremni da uvid u njihove osobne sudbine imaju drugi građani kojima nije povjeren društveni mandat, ne obvezuje ih etički kodeks profesije i zakonodavni okvir na zaštitu njihova dostojanstva i integriteta?
I da, ne treba niti posebno isticati da na aktivističkoj sceni ne smije biti jednakih i jednakijih, posebice ako ta nejednakost ne proizlazi iz prethodnog iskustva djelovanja, već je rezultat nekih osobnih i socio-demografskih obilježja aktera.
TEZA 7. Nitko ne želi toksično društvo javnog zlostavljanja, medijskog linča i aktivističkog bullyinga.
Ako brinemo jedni za druge, brinimo jedni za druge. Pravedno i čovjekoljubivo društvo nije toksično društvo. U zlostavljačkom odnosu žrtva razvije strah od počinitelja, čak i u trenucima kada počinitelja nema ili tek dolazi. Osjećate li strah kada napišete nešto na portalu da će vas netko izvrijeđati, omalovažiti, opsovati vam sve sveto, dijeliti i razvlačiti vašu objavu, možda i zaprijetiti? Zapljusne li vas govor mržnje i ponuka da se osjećate malo i beznačajno, a ne razumijete što ste Bogu skrivili? Počinjete li cenzurirati sami sebe od straha? Jesmo li stvorili već sada atmosferu javnog anonimnog virtualnog zlostavljanja?
Jedan od idejnih začetnika aktivizma Saul Alinsky rekao je da društvena borba za pravdu nema smisla ako nema krivca i žrtve. Ako se svijet barem idealtipski ne polarizira na ove dvije strane. Aktivizam za razliku od humanitarnog rada nije vođen sažaljenjem nego ljutnjom. Borba za pravdu daje nam osjećaj kontrole, i da – gotovo sve je u toj borbi legitimno. Alinsky gotovo makijavelistički navodi čitav niz radnji koje opravdava u toj borbi – prijetnje, ometanje sustava, izrugivanje i cinizam, stalno držanje očiju na meti i stalni pritisak.
S druge strane, aktivisti imaju i jednu divnu karakteristiku koja ih drži u naboju ljutnje i sukoba. Oni su spremni riskirati, oni dijele svoja osobna iskustva i svoje osobne ranjivosti i nastupaju pred javnosti ogoljeni u svojim slabostima. Riskiraju na svim poljima. Predvodnici aktivizma gotovo nikada nisu ljudi koji nisu spremni podijeliti svoju osobnu priču, saznanja, iskustva, izložiti se. Zamislite rizik koji preuzima slavna holivudska glumica dijeleći iskustva seksualnog zlostavljanja i razotkrivajući glumački establishment. Zamislite rizik koji preuzima srpska glumica na početku svoje karijere provodeći sate u sudnici. Zamislite rizik koji preuzimaju brojni naši prezaduženi građani kada protiv banke prema kojoj su u dužničkom ropstvu podižu glas i izlaze na sud. Da, ovim ljudima društvo duguje da ih čuje i uvaži njihov glas.
Ali aktivizam ne smije prerasti u aktivistički bullying, inače će se opet dogoditi da će revolucija pojesti svoju djecu.
U situacijama kada nas potresaju ovakve ljudske tragedije poput grubog obiteljskog zlostavljanja, kao ljudi ne možemo ostati imuni. Ne samo da smo kao ljudi tužni, nego i beskrajno ljuti. Ljuti i spremni da izađemo na ulicu u borbu protiv nečega što je duboko nepravedno. Osjećamo u duši da je duboko nepravedno.
Međutim naša borba nema smisla, ako ne znamo protiv koga se borimo. Moramo pronaći krivca. Hm. Možda smo nekada ljuti na život, na situaciju, a da nemamo u koga uperiti prstom. Naravno bolje je da imamo nekoga u koga ćemo uperiti prst, jer ćemo tako povratiti osjećaj smisla, reda i kontrole.
No, što ako je naša agresija pomaknuta? Što ako smo zavrtili ražanj za bilo koje žrtveno janje koje će nam se naći na putu. Pa makar to bio cijeli jedan sustav i cijela jedna profesija. Što očekujemo da se dogodi u takvom društvu, takvoj atmosferi? Kakvu to društvenu odmazdu priželjkujemo? Danas možemo svakoga diskreditirati, osobno i profesionalno, poniziti i pogaziti mu dostojanstvo. Hoće li zbog toga biti manje tragedija? Bojim se da na žalost ne. Hoćemo li radi toga mi biti sretniji ljudi? Bojim se da ne.
Poštovane kolegice i kolege,
Krizna vremena koja su i dalje oko nas zahtijevaju našu svakodnevnu prilagodbu, kako bi svojim korisnicima pružili nužno potrebnu pomoć.
Zahvaljujemo vam na profesionalnom i odgovornom radu te želimo miran, sretan i blagoslovljen Uskrs!
Štefica Karačić, predsjednica HUSR-a
U Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike dana 22. ožujka 2021. godine održan je sastanak ministra Josipa Aladrovića s predsjednicom Hrvatske udruge socijalnih radnika Šteficom Karačić i predsjednikom Hrvatske komore socijalnih radnika Antunom Ilijašem. Uz ministra Aladrovića sastanku su nazočile državna tajnica Marija Pletikosa, te Ravnateljica uprave za obitelj i socijalnu politiku Marija Barilić.
Sastanak je održan na inicijativu strukovnih organizacija s ciljem upoznavanja resornog ministra s ulogom, najvažnijim aktivnostima i izazovima Hrvatske udruge socijalnih radnika i Hrvatske komore socijalnih radnika u procesima razvoja profesije i unapređenja sustava socijalne skrbi i drugih područja djelatnosti socijalnog rada.
Tijekom razgovora ministru su prezentirana dosadašnja iskustva suradnje profesionalne zajednice s resornim ministarstvom s posebnim naglaskom na nedovoljno uvažavanje stavova, mišljenja i prijedloga stručne prakse u procesima zakonodavnih promjena koje bi trebale unaprijediti socijalnu zaštitu i kvalitetu života najosjetljivijih socijalnih skupina u našoj zemlji, te povećati dostupnost i bolju ciljanost socijalnih usluga .
Ministar je upoznat s odlukom udruge socijalnih radnika o podnošenju ustavne tužbe zbog povrede temeljnih prava stručnih radnika Centara za socijalnu skrb koji su bez prethodnog pristanka dužni obavljati poslove neposrednog skrbništva. U tom kontekstu predložena je žurna izmjena odredbi Obiteljskog zakona koje reguliraju ovo područje. Zatražena je daljnja zaštita digniteta i sigurnosti stručnjaka, rasterećenju javnih ovlasti zaposlenika Centra za socijalnu skrb a u skladu s obećanjima Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske nakon ubojstva naših kolega u Centru za socijalnu skrb Đakovo i drugih povreda prava socijalnih radnika tijekom obavljanja svakodnevne prakse.
Upućen je apel ministru za snažnije javno promicanje i afirmaciju djelatnosti socijalne skrbi i zalaganje za ovaj sustav na najvišim razinama vlasti kroz osiguranje potrebnih resursa i prezentiranje dobre prakse umjesto stalnih sumnji i kritika našeg rada.
Izraženo je zadovoljstvo socijalnih radnika osnivanjem Zavoda za socijalni rad s nadom da će ova promjena u ustrojstvu resornog ministarstva biti regulirana budućim novim Zakonom o socijalnoj skrbi, te da će se jasnijom i bržom pravnom regulativom zaštiti standardi struke socijalnog rada u Republici Hrvatskoj, odnosno onemogućiti zapošljavanje na poslovima socijalnog rada osoba školovanih u trećim zemljama bez prethodne procjene njihovih stručnih kompetencija.
Tijekom razgovora ministar je istaknuo značaj kontinuiranog dodatnog usavršavanja stručnjaka u skladu s potrebama prakse, te najavio strukturne promjene kojima će se osigurati jasna, ujednačena organizacijska struktura Centara za socijalnu skrb kroz jaču centralizaciju sustava.
Sastanak je završio dogovorom o nastavku suradnje i zajedničkom djelovanju u prevladavanju sadašnjih i budućih izazova sa kojima se naša profesija kontinuirano suočava.
Socijalni radnici širom svijeta obilježavaju 16.ožujka 2021. godine Svjetski dan socijalnog rada pod zajedničkom nazivom „Ja sam dakle mi(je) smo.“
Ubuntu filozofija koja je u „pozadini“ slogana „Ja sam dakle mi(je) smo“ ističe važnost jačanja socijalne solidarnosti i globalne povezanosti.
Koncept je i filozofija koja odjekuje u perspektivi socijalnog rada o međusobnoj povezanosti svih ljudi i njihove okoline. Govori o potrebi za globalnom solidarnošću, a također naglašava autohtono znanje i mudrost.
Riječ je o vjerovanju da su zajedničke veze unutar skupine važnije od bilo kakvih pojedinačnih argumenata i podjela unutar nje. Riječ je o okupljanju i postizanju konsenzusa oko onoga što utječe na zajednicu, a upravo je takav način razmišljanja „plodno“ tlo za rad socijalnog radnika, koji je po svojoj profesiji usmjeren na čovjeka, i zalaže se za njegove potrebe i djeluje među ljudima.
Svjesni vlastite društvene uloge i profesionalne odgovornosti socijalni radnici očekuju nužne promjene koje će unaprijediti sustav socijalne skrbi, poboljšati položaj i zaštitu korisnika i osigurati primjerene uvjete za stručni rad.
Hrvatska udruga socijalnih radnika čestita svim socijalnim radnicama i socijalnim radnicima Svjetski dan socijalnog rada.
BROŠURA (pdf, 13 MB)
Poštovane kolegice i kolege,
na zamolbu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba i Zaklade Zajednički put ovim putem slobodni smo proslijediti informaciju i poziv za sudjelovanje u projektu pod nazivom „Prijateljstvo za starost“ kolegicama i kolegama koji žive na području grada Zagreba.
Kako mnoge naše kolegice i kolege imaju dugogodišnje iskustvo i znanje u pružanju psihosocijalne podrške vjerujemo kako će mnogi od vas biti zainteresirani za sudjelovanje u ovom projektu čiji je glavni cilj pružanje psihosocijalne podrške korisnicima domova za starije osobe i smanjenje njihove socijalne isključenosti.
Riječ je o projektu u okviru kojeg će se pružati psihosocijalna podrška korisnicima domova za starije osobe Grada Zagreba putem besplatne telefonske linije radnim danom u vremenu od 16.00 do 19.00 sati, a istu će pružati savjetovatelji s određenim kompetencijama.
Riječ je o korisničkoj skupini čiji se život obzirom na cjelokupnu situaciju vezano uz epidemiju COVID-19 u potpunosti promijenio što je kod korisnika izazvalo dodatnu socijalnu izoliranost i osamljenost. Upravo to je potaknulo nositelje Projekta, Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba i Zakladu Zajednički put na pokretanje ovog pilot projekta.
Slijedom navedenog, traže se savjetovatelji koji:
- su članovi Hrvatske komore socijalnih radnika,
- imaju afinitet za rad sa starijim osobama,
- imaju više od jedne godine iskustva rada u području savjetovanja.
Detaljnije informacije o Projektu nalaze se na ovom linku, a zainteresirane kolegice i kolege molimo da svoje prijave sa životopisom, kao i eventualne upite dostave direktno Zakladi Zajednički put na ovaj email najkasnije do 7. ožujka 2021. godine.
Povodom Svjetskog dana socijalnog rada koji obilježavamo 16. ožujka 2021. godine pod nazivom “Ja sam, dakle Mi (je) smo“ pozivamo vas na stručni skup koji će se održati u Hotelu Westin, adresa Izidora Kršnjavoga 1, u Zagrebu od 10.30 do 14.00 sati.
Uvažavajući epidemiološke mjere zaštite od pandemije koronavirusa i ograničenog broja prisutnih, na ovoj svečanosti će licem u lice moći sudjelovati samo uzvanici, predavači i sudionici panel diskusije, te dobitnici nagrada za socijalni rad u 2019. i 2020. godini kojima ćemo uputiti osobni poziv.
Ostali članovi Hrvatske udruge socijalnih radnika, stručnjaci iz sustava socijalne skrbi i drugih područja djelatnosti, naši suradnici, djelatnici resornog ministarstva, jedinica lokalne i regionalne uprave, te druge zainteresirane osobe pozvani su da na ovom skupu sudjeluju virtualnim putem.
Svjetski dan socijalnog rada tradicionalno se u našoj zemlji obilježava i kao Dan otvorenih vrata sustava socijalne skrbi. Pandemija nepoznate bolesti i prirodne katastrofe koje su pogodile našu domovinu u protekloj godini suočavaju socijalne radnike s višestrukim izazovima profesionalnog djelovanja u kriznim situacijama. Stoga je ovaj skup prilika da razmijenimo vlastita iskustva, te da ukažemo na značaj djelovanja socijalnog rada u društvu.
U skladu s epidemiološkim uvjetima socijalni radnici u cijeloj zemlji i ove godine će obilježiti Svjetski dan socijalnog rada različitim aktivnostima s posebnim naglaskom na promicanje važnosti ljudskih odnosa, jačanje društvene solidarnosti i globalne povezanosti čije vrijednosti osobito prepoznajemo u kriznim vremenima.
Ljubazno molimo da svoje on-line sudjelovanje na ovom skupu prijavite najkasnije do 12. ožujka 2021. godine tajnici HUSR-a Mariji Biočić na ovu e-mail adresu: husr@husr.hr ili na tel: 01/4550 758, mob: 098 229 167.
Kako je ograničen broj online prijava, prema redoslijedu zaprimanja će biti evidentirane, te dostavljena povratna informacija/poveznica za virtualno sudjelovanje na ovom skupu.
S poštovanjem,
predsjednica HUSR-a
Štefica Karačić
PROGRAM
PRIJAVNICA
Povjerenstvo za dodjelu nagrada Hrvatske udruge socijalnih radnika raspisuje Natječaj za podnošenje prijedloga za dodjelu nagrada HUSR-a za 2020. godinu.
Temeljem čl.2. Pravilnika o dodjeli nagrada HUSR-a zaprimati će se prijave za:
- Godišnju nagradu Jakov Kudrić
- Plaketu HUSR-a
Godišnja nagrada Jakov Kudrić dodjeliti će se u tri kategorije, i to:
- socijalnom radniku/ci koji/a je svojim stručnim i/ili znanstvenim radom osobito doprinio/la ili doprinosi razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada
- ustanovi socijalne skrbi koja se istaknula kvalitetom socijalnih usluga ili inovativnošću svojih programa u interesu korisnika
- udruzi civilnog društva koja se istaknula kvalitetom socijalnih usluga ili inovativnošću svojih programa u interesu korisnika
Za Godišnju nagradu Jakov Kudrić kandidirati se mogu socijalni radnici, ustanove socijalne skrbi ili udruge civilnog društva.
Prijave za Godišnju nagradu podnose se Povjerenstvu za dodjelu nagrada HUSR-a.
Plaketa HUSR-a dodijeliti će se na prijedlog Upravnog odbora regionalnih udruga socijalnim radnicima, ustanovama socijalne skrbi, udrugama civilnog društva, jedinicama lokalne/područne ili regionalne samouprave čiji je rad prepoznat kao opće dobro i od posebnog značaja, a njihovo djelovanje doprinosi razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada.
Prijave za Plaketu HUSR-a podnose se regionalnim udrugama. Upravni odbor regionalne udruge predlaže svoje kandidate za dodjelu Plakete HUSR-a Povjerenstvu za dodjelu nagrada HUSR-a.
Svaka regionalna udruga može kandidirati do 3 fizičke osobe i 3 pravne osobe, između kojih će biti izabrana 1 fizička i 1 pravna osoba za dodjelu Plakete HUSR-a.
Kriteriji za dodjelu Godišnje nagrade i Plakete HUSR-a su:
- iznimni rezultati u teorijskom i/ili praktičnom radu na pojedinom području djelovanja;
- objavljena, prikazana, izložena, izvedena ili na drugi način prezentirana i nagrađivana ostvarenja;
- uživanje ugleda uzornog stručnjaka i djelatnika, ustanove, udruge ili jedinice regionalne/lokalne samouprave.
Nagrade će se dodijeliti ako dostignuća udovoljavaju stručnim, etičkim i drugim standardima struke, ako proizlaze iz profesionalnih obveza te dodatnog rada i zalaganja.
Prijedlog za dodjelu nagrada HUSR-a mogu podnijeti pojedinci, regionalne udruge, ustanove socijalne skrbi, udruge civilnog društva, jedinice lokalne/područne ili regionalne samouprave.
Prijedlog za dodjelu nagrada mora sadržavati:
- Uz dopis s prijedlogom i obrazloženjem za kandidata:
- Životopis (uključuje podatke o školovanju, stručnoj spremi, zaposlenju)
- Pisane materijale o napredovanju u struci i uspjesima na radnom mjestu
- Dokaz o znanstvenom i stručnom doprinosu (radovi, publikacije)
- Preporuke i mišljenja relevantna za dodjelu nagrade.
- Uz dopis s prijedlogom i obrazloženjem za kandidaturu ustanove socijalne skrbi, udruge civilnog društva, jedinice lokalne/područne ili regionalne samouprave:
- Radnu biografiju
- Pisane materijale i dokaze o postignutim uspjesima, kvaliteti socijalnih usluga i realizaciji inovativnih programa ciljanih interesima korisnika
- Preporuke i mišljenja relevantna za dodjelu nagrade.
Nepotpuni prijedlozi i prijedlozi podneseni nakon isteka roka neće se razmatrati.
Rok za podnošenje prijedloga produljuje se do 8. veljače 2021. godine.
Članovi regionalnih udruga socijalnih radnika svoje prijedloge za Plaketu HUSR-a podnose svojoj matičnoj udruzi, a prijedloge za Godišnju nagradu Jakov Kudrić podnose direktno Povjerenstvu za dodjelu nagrada HUSR-a.
Regionalne udruge socijalnih radnika, te druge fizičke i pravne osobe prijedloge podnose Povjerenstvu za dodjelu nagrada, Hrvatska udruga socijalnih radnika, Draškovićeva 27, 10000 Zagreb u zatvorenoj omotnici s napomenom „PRIJEDLOG ZA DODJELU NAGRADA HUSR-a – NE OTVARAJ“.
KRITERIJI
PRAVILNIK
Poštovane/i,
na inicijativu Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva, ovim putem Vas obavještavamo da priručnik “COVID-19: Pružanje podrške i briga za dobrobit volontera” možete pronaći na službenim stranicama Hrvatskog Crvenog križa ili na ovom LINKU.
S poštovanjem,
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike
Prethodni
