“Socijalni radnik je prije svega pomagač kojem su znanje i empatija najvažniji alat”

Štefica Karačić diplomirana je socijalna radnica. Sustav socijalne skrbi Štefica je obogatila svojim praktičnim i znanstvenim doprinosom. Radni vijek provela je radeći na rukovodećim pozicijama u domovima za starije i Centrima za socijalnu skrb te istovremeno organizirala brojne tematske konferencije, seminare i stručne skupove. Dugi niz godina predsjednica je Hrvatske udruge socijalnih radnika te svakodnevno ulaže znanja i napore u promjenu sustava socijalne skrbi, na dobrobit stručnjacima i korisnicima. Štefica Karačić uključena je i u rad Hrvatske komore socijalnih radnika, kao članica Upravnog odbora.

1. Novim Zakonom o socijalnoj skrbi uvedena je institucija Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Prema Vašem mišljenju, koje će konkretne promjene (Zavod) donijeti socijalnim radnicima, ali i drugim stručnim radnicima na terenu u sadašnjim centrima za socijalnu skrb i njihovim podružnicama?

Osnivanjem Hrvatskog zavoda za socijalni rad od 01.01.2023. godine GASE se  centri za socijalnu skrb  koji na našim prostorima imaju dugu tradiciju. Prvi centar za socijalni rad osnovan je 1959. godine u Puli. Od tada do danas ova ustanova je prošla različite transformacije. Razvijala se i mjenjala te je  postala prepoznatljiva kao okosnica sustava socijalne zaštite u Hrvatskoj.

Odmah nakon osnivanja prvog centra  osnovan je i Republički zavod za socijalni rad. Bila je to posebna stručna institucija koja se od 1961. do početka 90-tih godina dvadesetog  stoljeća  kao spona između politike i prakse uspješno bavila istraživanjem i izučavanjem socijalnih problema i unapređenjem djelatnosti socijalne skrbi.

Po uzoru na takav Zavod  stručnjaci u sustavu socijalne skrbi  se godinama zalažu za  ponovno osnivanje posebne  institucije  ( agencija ili zavod )  koja bi trebala  preuzeti dio poslova iz nadležnosti resornog ministarstva vezanih  za  standardizaciju socijalnih usluga, razvoj djelatnosti i unaprjeđenje stručne  prakse .

Međutim,  umjesto  očekivane i nužne decentralizacije sustava novi Zakon o socijalnoj skrbi  potpuno je centralizirao ovu djelatnost.  Osniva se Zavod kao nova javna ustanova koja će preuzeti ulogu „državnog centra za socijalnu skrb“ , a 83 postojeća centra za socijalnu skrb u Hrvatskoj postati će niže organizacijske  jedinice Zavoda  kojima će upravljati jedno Upravno vijeće sa sjedištem u Zagrebu. Za razliku od ranijih  zakona o socijalnoj skrbi prema kojima je ravnatelj CZSS mogao biti stručnjak pomagačkog usmjerenja : socijalni radnik, psiholog, pravnik, socijalni pedagog  ili edukacijski rehabilitator  sada je dana mogućnost  osobama drugih profesionalnih usmjerenja bez,  iskustva rada u djelatnosti socijalne skrbi da budu ravnatelji Zavoda.  Zakonom  je određeno  da se nadležnosti Zavoda i njegovih organizacijskih jedinica reguliraju statutom tako da praksa još uvijek  ne zna kako će ovako „reformirani „ sustav  funkcionirati i što će tko u njemu raditi.

U postupku donošenja novog  Zakona o socijalnoj skrbi  stručna praksa  se zalagala za rasterećenje centra za socijalnu skrb koji je postao prezagušen prevelikim brojem nadležnosti. Predloženo je da dio poslova czss  preuzmu druge javne službe  koje ih mogu uspješno obavljati. Takvim bi se promjenama stvorili uvjeti za pružanje  kvalitetnijih socijalnih usluga i promjenu loše percepcije sustava u javnosti. Imajući u vidu brojne  različitosti naše zemlje  praksa je očekivala reformu koja će otkloniti slabosti sustava i učiniti ga stvarno (a ne samo formalno)  pravednim  i dostupnim svakom građaninu. To se  uz rasterećenje CZSS dijelom moglo postići i jačanjem uloge lokalnih zajednica u kreiranju  politika koje će omogućiti kvalitetniji život posebno osjetljivih socijalnih skupina na konkretnom području (lokalno socijalno planiranje).

Organiziranjem sustava socijalne skrbi po uzoru na sustav mirovinskog osiguranja narušiti će se dostignuti  standardi  stručnog rada što će imati dugoročne posljedice za ovu djelatnost. Administrativni pristup u radu s korisnicima  koji  godinama pokušavamo minimalizirati  sada će ojačati, a stručnjaci će se suočiti s novim profesionalnim izazovima na koje neće moći uspješno odgovoriti .

Cijeli  sustav će se ubuduće dugo  baviti vlastitim  pravnim, tehničkim, kadrovskim i raznim drugim  organizacijskim  poslovima, od gašenja centara, osnivanja Zavoda i njegovih službi, mijenjanja ploča i natpisa, izrade pečata, štambilja,  novih pravilnika, novih ugovora radu, unutarnje  organizacije rada , mogućih premještaja, razrješenja ravnatelja i slično.

Pred socijalnim radnicima i drugim stručnjacima na terenu u sadašnjim centrima za socijalnu skrb je   teško i neizvjesno razdoblje . Iako je Zakon o socijalnoj skrbi na snazi od veljače ove godine stručnjacima  u praksi još uvijek nije jasno  kuda vode najavljene  promjene ? Što će se stvarno poboljšati  ukidanjem centara za socijalnu skrb? I što je najvažnije,  kakve će učinke od ove „reforme „ imati  korisnici sustava socijalne skrbi?

2. Tijekom Vašeg profesionalnog rada bili ste član brojnih radnih skupina za izradu nacrta prijedloga zakona, kakvo je Vaše iskustvo sudjelovanja?

Kao predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika i/ili kao ravnateljica ustanova socijalne skrbi sudjelovala sam u brojnim radnim skupinama za izradu zakonskih i podzakonskih akata značajnih za djelatnost socijalne skrbi. Prihvaćala sam  tu ulogu s uvjerenjem  da svojim iskustvom i znanjem mogu utjecati na promjene  koje  su potrebne kako bi se omogućila  bolja zaštita korisnika, razvoj djelatnosti, veća kvaliteta  usluga i efikasnost sustava. Ulaskom u radne skupine uvijek sam očekivala  puno više od onoga što je postignuto. Pokazalo se da stručnjaci iz prakse kao članovi radnih skupina nemaju stvarnu moć i utjecaj u tim procesima. O svemu uglavnim  odlučuje politika , a samo kada nositeljima politike odgovara uvažavaju su stavovi i mišljenja stručnjaka. Tada  se osjećate izigrano ili bespomoćno kao što je bio slučaj izrade nacrta Prijedloga Obiteljskog zakona koji je završio  u ladicama ministarstva  ili  Zakona o socijalnoj skrbi ( NN 18/22 ) kojeg je prije donošenja  struka snažno, ali bezuspješno  kritizirala.

Ipak, smatram da treba sudjelovati  i surađivati. Važne se promjene ne događaju preko noći , ali kada ostvarite  željeni cilj to vas potiče da nastavite dalje.  Sa zadovoljstvom se prisjećam  članstva u Radnoj skupini za izradu nacrta Prijedloga Zakona o djelatnosti socijalnog rada koji je nakon dugo vremena i brojnih otpora donesen 2011. godine zahvaljujući snažnoj podršci dr. Golema  tadašnjeg državnog tajnika u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi .

3. Već dugi niz godina praktičari govore o izazovima pronalaženja voditelja mjera, odnosno mjere stručne pomoći i potpore te mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu. Koja potencijalna rješenja ovog izazova Vi vidite?

Radi se o mjerama u nadležnosti centra za socijalnu skrb koje imaju preventivni karakter jer se njima osnažuju roditelji  za adekvatnu skrb o djetetu u vlastitoj obitelji. O značaju ovih mjera dovoljno govori podatak  da je na  preko 9.000 evidentiranih slučajeva povrede djetetovih prava godišnje u sustavu socijalne skrbi određeno  oko 3.500 mjera stručne pomoći i podrške i mjera stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu.  Za provođenje ovih mjera potrebni su kompetentni, visoko motivirani stručnjaci, kojih nema dovoljno. Zato se u praksi događa da izrečenu mjeru  nije moguće pravovremeno provesti. Provođenje mjere stručne pomoći i mjere intenzivnog nadzora je  vrlo odgovorno  i zahtjevno. Voditelji mjera angažirani su kao vanjski suradnici czss koji taj posao obavljaju  izvan redovnog radnog vremena, tijekom vikenda i blagdana  za simboličnu naknadu koja se  nije mijenjala 8 godina . U kontekstu troškova smještaja djeteta u ustanovu socijalne skrbi s pravom se može zaključiti  da su  voditelji mjera najbrojniji i najbolji volonteri ove djelatnosti.

U cilju poboljšanja kvalitete skrbi o djeci koja žive u riziku u vlastitoj obitelji  resorno ministarstvo je u suradnji s UNICEF-om  ove jeseni  započelo projekt pod nazivom „ Jačanje kapaciteta stručnjaka za pružanje usluga u zajednici „. Ovim Projektom će se standardizirati i licencirati  program dodatnog usavršavanja voditelja mjera stručne pomoći i mjera intenzivnog nadzora. Projekt se provodi u okviru  NPOO, a provedbeni partner UNICEF-a u ovom projketu je Hrvatska udruga socijalnih radnika. Projekt će trajati  do kraja 2024. godine. Njime će biti direktno obuhvaćano 750 stručnjaka koji će nakon provedene edukacije i provjere znanja biti licencirani za  provođenje mjera. Prema važećem Pravilniku licenciranje voditelja mjera će od  01.09.2024. godine  biti obavezno. Jedan od ishoda  ovog projekta je i osposobljavanje 26 trenera iz cijele zemlje koji će educirati stručnjake za provođenje mjera i time omogućiti njegovu održivost. Na poziv HUSR-a u projektu kao članice Programskog tima  sudjeluju  prof.dr.sc. Marina Ajduković i prof.dr.sc. Branka Sladović Franz  poznate znanstvenice  i naše najkompetentnije stručnjakinje u području  zaštite djece i obitelji u riziku .

Vjerujem kako će osnaživanje stručnjaka kroz edukaciju za provođenje mjera doprinjeti boljoj zaštiti djece , ali se i dalje moramo zalagati za dodatnu stručnu pomoć voditeljima mjera kroz metodsku superviziju i  za adekvatno profesionalno i financijsko vrednovanje rada voditelja mjera. Tek kada ovi preduvjeti budu ispunjeni  možemo se nadati da će se povećati broj stručnjaka zainteresiranih za provođenje mjera.

Na koncu , moram istaknuti kako sam ponosna da je upravo HUSR-a prepoznata kao poželjan suradnik u ovom programu . Vjerujem da su tome pridonijeli dobri rezultati  HUSR-a u ranije provedenim  projktima.

4. Kada uspoređujete praksu socijalnog rada iz doba Vaših početaka profesionalnog rada i praksu socijalnog rada danas, koje ključne razlike uočavate?

Socijalni rad u Hrvatskoj danas je regulirana profesija s jasnim identitetom. Dostigli smo najvišu razinu akademskog  obrazovanja socijalnih radnika, osvijestili  vrijednost  cjeloživotnog stručnog usavršavanja  i značaj  istraživanja socijalnih  pojava i problema  za razvoj djelatnosti. Izborili smo se za reguliranje profesije kroz poseban strukovni zakon koji je bio temelj za  osnivanje Hrvatske komore socijalnih radnika , te smo definirali standarde zanimanja socijalnog radnika kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir.

Povezani u Hrvatskoj udruzi socijalnih radnika (i strukovnim organizacijama koje su joj prethodile) socijalni radnici se dugi niz godina ustrajno zalažu za zaštitu prava korisnika i jačanje digniteta profesije socijalnog rada u našem društvu. U cilju afirmacije profesije prije  8 godina uveli smo nagrade za socijalni rad koje se dodjeljuju najboljima u našoj profesiji.

Iako smo mala profesionalna zajednica  uspjeli smo u  relativno kratkom razdoblju dostići najviše standarde  profesije. To nam nije dano s viših razina ,  nego je ostvareno  zalaganjem samih socijalnih radnika. Prolazili smo kroz vrlo teška razdoblja različitih ekonomskih kriza, Domovinskog rata i poslijeratnih  promjena koje su bile veliki izazov  za struku ali su nas i dodatno profesionalno osnažile. Međusobno povezivanje, razmjenjivanje  vlastitih iskustava, učenje na primjerima dobre prakse i sustručnjačka podrška bili su i ostali važan pokretač  u svakodnevnom radu socijalnih radnika .

Velika je razlika , ali i velika  sličnost  između socijalnog rada u vrijeme kada sam započela svoje profesionalno djelovanje  i socijalnog rada danas. Socijalni radnik je prije svega pomagač. S znanjem i empatijom kao svojim glavnim „oružjem“ , pristupa svakoj osobi u potrebi, pomaže joj u ostvarivanju prava i prevladavanju osobnih i obiteljskih poteškoća . Predano se zalaže za bolju zaštitu  najranjivijih, za socijalnu pravdu , za  zajednice  koje  uključuju  i  prihvaćaju različitosti  kao dodanu  vrijednost , a ne kao teret društva.

Sa takvim socijalnim radom sam započela svoj profesionalni put i došla do njegovog kraja. Ostalo su nijanse  koje u različitim  okolnostima mijenjaju svoju boju, a zadatak je svakog socijalnog radnika da ih prepozna i odgovori na njih koristeći svoja znanja, vještine ,iskustvo i sve druge dostupne resurse, te da ih i sam stvara.

5. Prema Vašem mišljenju, kako jačati profesionalni identitet socijalnih radnika?

Percepcija profesije socijalnog rada stvara se pod snažnim utjecajem senzacionalističkog  prikaza pojedinog  slučaja u medijima  ili na društvenim mrežama pri čemu u traženju krivca izostaje  objektivna, stručna  analiza rada socijalnih radnika i drugih stručnjaka uključenih u konkretan postupak . Istovremeno , primjeri dobre prakse socijalnih radnika ne privlače pozornost medija, a time ni interes javnosti.

Stoga je jako važno raditi na promjeni negativne slike socijalnog rada  društvu.  U tome su nam potrebni saveznici koje  prije svega treba tražiti među našim korisnicima. A to se može postići hrabrijim i glasnijim  promicanjem njihovih interesa i predlaganjem promjena koje će dovesti do boljeg položaja najranjivijih socijalnih skupina. Takvim djelovanjem stručnjaci  postižu višestruke učinke  za same korisnike, vlastitu profesiju , ali i za cijelo društvo.

Sjajan primjer jačanja profesionalnog identiteta socijalnih radnika vidimo kroz  Inicijativu „ Pravo svakog djeteta na školski obrok „. Prije gotovo 2,5 godine pokrenule su ju, borile se za taj cilj i u tome uspjele  tri socijalne radnice, prof. dr.sc.Olja Družić Ljubotina, prof.dr.sc. Marijana Kletečki Radović i prof.dr.sc. Ivana Dobrotić, te jedna pravnica prof. dr.sc. Antonija Petričušić. Kao iskusne znanstvenice  naše cijenjene  kolegice  pristupile su problemu siromaštva djece  znanstveno i stručno utemeljeno i društveno korisno pa rezultat nije mogao izostati.

Radi se socijalnoj akciji koja može biti  „školski“ primjer kako se promiče  naša profesija.

6. Kako Vi vidite budućnost socijalnog rada u Hrvatskoj?

Vjerujem da se socijalni rad u Hrvatskoj u budućnosti neće  značajnije razlikovati od socijalnog rada u drugim razvijenim zemljama Europe .  Kao profesiju  „kriza „ i „promjena „  socijalni rad snažno obilježavaju društvene prilike u kojima struka djeluje. Imajući u vidu  globalne promjene  koje se posljedično prelijevaju na nacionalne  razine  teško je procijeniti što će  u budućnosti biti  u fokusu socijalnog rada u Hrvatskoj.  Poučeni  iskustvom  pandemije korona virusa, potresa i ekoloških katastrofa  socijalni radnici  trebaju  biti  pripremljen za rad u takvim  kriznim uvjetima.

Nadalje, u kontestu digitalizacije već sada vidimo  drugačije  pristupe  stručnjaka u neposrednom radu s korisnicima. Ubrzani ritam života i nove tehnologije  značajno mijenjaju  obrasce ljudskog  ponašanja , način komunikacije  i odnose među ljudima. Nove potrebe zahtijevaju  nove socijalne  usluge i intervencije, ali i nove  resurse za njihovo provođenje. Vjerujem da će suvremeni socijalni rad uspješno odgovoriti na nove izazove  pri čemu treba imati u vidu da će ga obavljati nove generacije stručnjaka,  odrasle i obrazovane  u suvremenim uvjetima.

7. Za kraj, što biste poručili socijalnim radnicima u Hrvatskoj?

Ovim putem želim zahvaliti svojim kolegicama i kolegama na predanom i odgovornom radu. Socijalni radnici s razlogom  trebaju biti ponosni na vlastitu profesiju i sve  dobro koje čine. Sretna sam  što sam imala priliku biti dio takve profesionalne zajednice.