Stručni skup “Socijalna skrb na uzburkanom moru reformi” – zaključci

87

NE OVAKVOM AKCIJSKOM PLANU RAZVOJA SUSTAVA SOCIJALNE SKRBI SUSTAV SOCIJALNE SKRBI I CENTRALIZACIJA SUSTAVA

1. Sustav socijalne skrbi treba kvalitetne i cjelovite promjene te je u tom procesu važno ostvariti suradnju sa profesionalnom zajednicom. Sustav socijalne skrbi treba shvatiti i razvijati kao diverzificiran, decentralizirani sustav koji je organski povezan sa lokalnom zajednicom, sustav kojemu s obzirom na njegovu kompleksnost treba cjeloviti paket zakona te značajno povećanje proračunskih izdvajanja.

NEPRIMJERENOST CENTRALIZACIJE SUSTAVA KROZ OSNIVANJE HRVATSKOG ZAVODA ZA SOCIJALNI RAD

2. Gubitak pravne osobnosti centara za socijalnu skrb i osnivanje Hrvatskog zavoda za socijalni rad dovesti de do nepovratne čvrste centralizacije sustava koju smatramo potpuno neprimjerenom. Također, smatramo neprimjerenim poistovjećivanje sustava socijalne skrbi kao kompleksnog i višedimenzionalnog sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje ili Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje. Visoko centralizirani i hijerarhijski ustrojen model organizacije sustava, kakav je predložen Akcijskim planom, odgovara tradicionalnoj vizuri sustava socijalne skrbi kao onog koji služi gašenju ˝socijalnih požara˝ i pruža osnovnu socijalnu zaštitu. No, ovakav ustroj nikako nije primjeren za sustav koji bi trebao imati transformativnu, preventivnu ulogu, koji je blizak lokalnoj zajednici, koji uvažava načelo supsidijarnosti i europske standarde u razvoju socijalne skrbi.

3. Centralizacija sustava socijalne skrbi i uvođenje čvrste hijerarhijske strukture kroz Hrvatski zavod za socijalni rad, negativno de se odraziti na sva tri stupa sustava socijalne skrbi: na mjere, na novčane naknade i na socijalne usluge.

– Mjere u sustavu socijalne skrbi su najosjetljiviji i najrepresivniji dio sustava socijalne skrbi kojim se izravno intervenira u živote korisnika. U pogledu provedbe mjera treba postojati izravna veza između prve instance na kojoj se ona donosi (CZSS) i resornog Ministarstva. Uvođenjem nekoliko posredničkih kanala (podružnica Zavoda – Zavod u županiji – Zavod – Ministarstvo) povećati će se pravna nesigurnost i odužiti postupci koji su uglavnom hitne naravi. Trenutna početna pozicija je takva da postoje značajne regionalne nejednakosti u Hrvatskoj (poput različito dostupnih službi i usluga, različitog intenziteta problematike, itd). Osim toga otvoreno je pitanje etičnosti kada je previše instanci uključeno u ˝kontrolu˝ nad obitelji gdje već prvi ulazak sustava izaziva potrese u obitelji.

Centralizacija i uniformiranost naknada u sustavu socijalne skrbi nije u duhu velikih nejednakosti u Hrvatskoj po pitanju raširenosti siromaštva i nejednakosti u tomu koliko lokalna i regionalna samouprava može svojom socijalnom politikom osigurati građanima. Osnivanjem Zavoda, postupak ostvarivanja materijalnih prava de se nepotrebno produžiti, održati de se dvostruke nejednakosti, siromašni građani u najsiromašnijim regijama ostaju u najlošijem položaju i država u tome nije nikakav korektiv. Iz tog razloga nužno je da se visina naknada na državnoj razini značajno poveća i uskladi sa linijom rizika od siromaštva kako bi građanima bila zajamčena dovoljna sigurnosna mreža. S druge strane važno je snažno integrirati centre za socijalnu skrb sa lokalnom zajednicom i jačati kapacitete lokalne zajednice da pruži socijalnu zaštitu građanima u riziku.

– Centralizacija i gubitak pravne osobnosti centara za socijalnu skrb negativno de se odraziti na razvoj socijalnih usluga. Socijalne usluge treba razvijati sukladno potrebama na terenu, a znamo da su one u čitavoj Hrvatskoj vrlo različite. Postupak ostvarivanja usluga također de se nepotrebno produžavati. Očekivanje da de zavodi u županiji međusobno surađivati pod ˝kapom˝ centralnog županijskog zavoda nije realno s obzirom da ni do sada jedinice lokalne samouprave u pojedinim županijama nisu bile funkcionalno povezane. Smatramo da de to dodatno dovesti do kadrovskog i infrastrukturnog zaostajanja centara za socijalnu skrb u manjim sredinama i istovremeno de građanima usluga biti manje dostupna. Općenito je zaključeno da postojeće centre za socijalnu skrb treba osnažiti za niz stručnih poslova koji im je sada propisan Zakonom o socijalnoj skrbi (članak 128.) i krenuti od izjednačavanja mogućnosti za korisnike kao početnoj poziciji promišljanja reforme ustrojstva.

PREKOMJERNI BROJ JAVNIH OVLASTI I NERIJEŠENO PITANJE PREVELIKIH NORMATIVA STRUČNIH DJELATNIKA

Smatramo važnim da se u Akcijskom planu puno snažnije apostrofira problem prevelikog broja ovlasti koje sustav socijalne skrbi i centri za socijalnu skrb sada imaju. Očekujemo da dio tih ovlasti bude vraćen u druge javne sustave. Na ovaj problem struka već godinama upozorava, no u Akcijskom planu ovaj segment se ne spominje. U Akcijskom planu se također ne spominje problem prekomjernih normativa stručnih djelatnika u CZSS-ima na koji struka upozorava već godinama te se i taj problem treba adekvatno adresirati.

NEDOVOLJAN ODGOVOR NA PROBLEM MEĐURESORNE SURADNJE

Očekujemo da se resorno Ministarstvo puno sustavnije odredi prema problemu međuresorne suradnje na koji struka upozorava već dugi niz godina. Za sada se apostrofira samo međuresorna suradnja u području zaštite djece i u situacijama nasilja u obitelji. To smatramo nedovoljnim i potrebno je razviti mehanizme kvalitetne međuresorne suradnje u svim područjima djelovanja sustava socijalne skrbi. Međuresorna suradnja ima jako velike izazove, a značajan izvor problema je prepoznat u nedovoljnom uvažavanju sustava socijalne skrbi od strane drugih sustava. U svim fazama rada s korisnicima CZSS su centralne ustanove te je nužno raditi na zajedničkom jeziku i zajedničkoj ˝filozofiji˝ rada između sustava socijalne skrbi i drugih sustava. Do danas neki bitni pomaci koji su uvedeni u sustavu nisu zaživjeli u dovoljnoj mjeri, a koji bi mogli pridonijeti međuresornoj suradnji. Sustav socijalne skrbi jedini je sustav koji vidi sve aspekte obitelji i okolnosti života korisnika, dok drugi sustavi vide samo jedan aspekt što uzrokuje određene teškoće u suradnji. Međuresornu suradnju treba poticati i njegovati na lokalnoj razini što de biti otežano novom predloženom organizacijskom shemom. Osim toga, treba postojati odgovornost onih sustava koji ne sudjeluju dovoljno aktivno u međuresornoj suradnji. Suradnja treba biti izdignuta na razinu umrežavanja koja podrazumijeva da sustavi donose svoje odluke u međusobnoj koordinaciji. Ministarstvo treba aktivno poticati podizanje razine i kvalitete međuresorne suradnje.

POTREBA POJAŠNJENJA ULOGE AKADEMIJE SOCIJALNE SKRBI

Načelno podržavamo osnivanje Akademije, ali napominjemo da je važno da se stečena znanja imaju prilike implementirati u praksi (što do sada nije uvijek bio slučaj), te da je važno da se jasno odvoji samostalnost i neovisnost profesije od sustava socijalne skrbi. S tim u vezi, Akademija ne smije preuzimati ulogu ustanova visokog obrazovanja ili ulogu strukovnih komora, već mora donijeti novu kvalitetu u cjeloživotnom obrazovanju djelatnika u sustavu socijalne skrbi. Potrebno je imati jasnoću oko toga tko su partneri kako bi se zaista unaprijedile kompetencije stručnjaka u praksi. Akademija treba biti potporanj i imati viziju cjelovitog profesionalnog razvoja stručnjaka u sustavu socijalne skrbi.

NEPRIMJERENOST OSNIVANJA POVJERENSTVA ZA PRITUŽBE GRAĐANA

Ne podržava se osnivanje Povjerenstva za pritužbe građana koje se sastoji većinom od predstavnika civilnog društva. Zaključeno je da se time šalje poruka ˝Disciplinirati, a ne inspirirati struku˝ koje je nastalo kao rezultat podilaženja javnom pritisku. Naime, u sustavu socijalne skrbi već sada postoji dovoljno kontrolnih mehanizama i povećanje nadzora nad radom neće pridonijeti kvaliteti rada, već će produbiti pravnu nesigurnost i stvoriti nepotreban pritisak nad stručnim djelatnicima. Nadalje, ne postoji nikakva analiza koja bi ukazala da dosadašnji mehanizmi kontrole od strane resornog Ministarstva, strukovnih komora, tijela u ustanovama socijalne skrbi, ureda pravobranitelja ili državnog odvjetništva nisu dovoljni ili adekvatni. Posebno smo zabrinuti oko toga da de uvidom u predmet stranke u postupku, osoba koja nije za to ovlaštena imati uvid u vrlo osjetljive aspekte života drugih osoba u okruženju korisnika.

NEDOVOLJNO PARTICIPATIVAN PROCES DONOŠENJA STRATEŠKIH DOKUMENATA U SUSTAVU SOCIJALNE SKRBI

Izražavamo nezadovoljstvo procesom donošenja relevantnih odluka, pa tako i prijedloga nacrta Akcijskog plana koji nije u duhu modela otvorene koordinacije, a koji predviđa veću razinu suradnje i dijaloga sa relevantnim dionicima. Akcijski plan treba biti proizvod cjelovite vizije sustava socijalne skrbi, odnosno toga kakav sustav zapravo želimo. Osim toga, Akcijski plan ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri ulogu različitih dionika u izgradnji sustava, uključujući organizacije civilnog društva.