Tko spava kad je u pitanju nasilje?
Povodom učestalih medijskih natpisa i televizijskih emisija vezanih uz profesiju socijalnog rada i sustava socijalne skrbi, 21. travnja 2005. god. Hrvatska udruga socijalnih radnika organizirala je okrugli stol pod nazivom “Tko spava kad je u pitanju nasilje?“.
Obzirom na evidentan porast nasilja i njegovu sve veću medijsku pratnju, HUSR je smatrala potrebnim pozvati na što kvalitetniju i učinkovitiju suradnju svih službi i ustanova, kako bi se uspostavio dijalog i adekvatna suradnja na rješavanju zajedničkog problema, utemeljenog na međusobnom uvažavanju i partnerskom, suradničkom odnosu.
Na okrugli stol su pozvani, pravobraniteljica za djecu – Ljubica Matijević-Vrsaljko, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova – Gordana Lukač-Koritnik, Želimir Janjić (državni tajnik za srednjoškolsko obrazovanje), Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi – Nino Žganec i Dragutin Keserica, Centar za socijalnu skrb Zagreb – Marija Pavić, kao i svi voditelji Ureda, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, PU-zagrebačka i Općinsko državno odvjetništvo. Pozivu se odazvao i veliki broj socijalnih radnika.
Nakon uvodnih izlaganja predstavnika resornih ministarstava i ostalih navedenih službi iz djelokruga sustava socijalne skrbi i pravosuđa, te predsjednice HUSR-a, Tatjane Katkić Stanić, jednoglasno je donesena ocjena o nužnosti učestalijih međusobnih dijaloga i čvršćoj suradnji u radu. Problem nasilja, a posebno obiteljskog i nasilja među djecom, naša je stvarnost i zajednički problem, koji se neće riješiti međusobnim prebacivanjem odgovornosti, već zajedničkim stručnim radom, te posebno objektivnim i profesionalnim senzibiliziranjem javnosti.
Najveća značajka ovog okruglog stola je u činjenici da je na jednom mjestu dana mogućnost svim suradničkim službama da razviju međusobni dijalog i rasvijetle problem u svoj njegovoj punini. Rasprava koja je uslijedila nakon iznošenja niza relevantnih podataka s terena, trajala je puna tri sata, što je samo još jedan od pokazatelja ogromne potrebe i za takvim načinom poboljšanja rada na zajedničkom problemu te put prema uspješnijem realiziranju krajnjeg cilja, suzbijanja nasilja i razvijanju što kvalitetnije prevencije.
Hrvatska udruga socijalnih radnika obvezala se da će i dalje biti pokretač javnog međusobnog dijaloga, jer na kraju, socijalni radnici su u svom radu najjače izloženi kritici, pa ponekad i javnom linču, i ako su mišljenja da njihov rad po vokaciji profesije nije i ne treba nužno biti javan, a osjetljivost problema nasilja, kao i profesionalna zaštita klijenta nerijetko ih sprječavaju u potpunom prezentiranju njihovog rada.